Nova Istra

114 NOVI PRIJEVODI Vitaliano BRANCATI Jednog je poslijepodneva pomislio: „Sada ću malo prileći, kao u Cataniji. Ako ne spavam nakon ručka, navečer stalno zijevam i ispadaju mi riječi iz usta!“. No, nakon što je ušao u spavaću sobu činilo mu se da ga oči varaju: krevet je ne- stao unutar zidova, a njegovo je mjesto zauzeo uzak i dugačak komad namještaja. Iza se nalazio tepih s dvjema vazama kaktusa. Ostao je gledati i mjerkati vlažnim očima taj besmisleni komad namještaja te pomislio: „Znači da je tako bilo suđeno!“. Služeći se slobodama koje joj je davao Giovannijev mali prst, Ninetta je smjestila svoj i mužev krevet u dvije sobe odijeljene hodnikom. Nažalost, sistem grijanja bio je raspoređen tako da se griju sve prostorije osim hodnika. Prve se noći Giovanni gotovo smrznuo tek što je koraknuo izvan sobe: „Ma, tu je gore negoli vani!“, promrmljao je kroza zube. „Zar u ovom gradu moram ostaviti kožu?“ Progurao se do vješalice pune kaputa. „Što mi je činiti?“, pomislio je. Tri je puta obukao najdeblji kaput i isto toliko puta ga je skinuo. Napokon, odlučio ga je zadržati: „Ostavit ću ga ispred Ninettinih vrata!“. No, sutradan, budući da je intimnost malo porasla, pokazao se ženi u pidžami, kućnom ogrtaču od devine dlake te s teškim, crnim kaputom. Malo se sramio sve te odjeće koju je nosio, ali Ninetta, koja ga je uvijek dočekivala s osmijehom, ovoga je puta ostala ozbiljna, da mu ne bi bilo neugodno. Jedne noći temperatura je pala na pet stupnjeva ispod nule i Giovanni nije izašao iz kreveta. Za doručkom ga je Ninetta, smiješeći se, pitala: „Zašto niste došli, gospodine?“. „Eh“, kazao je on pogledavši prema balkonskim staklima prekrivenim ledom. Ninetta se počela smijati i stavila mu je, kao djetetu, tople ruke na hladne uši. Navečer je nasred hodnika vidio crveno svjetlo; bio je to simpatičan ženin poklon, električna pećica koja je grijala noge onih koji bi prolazili i oglašavala se tiho, tiho, poput psa koji sanja. „Pa, ovo nije loše“, pomislio je Giovanni okrećući se ispred pećice prije negoli bi produžio u drugi dio hodnika. Našavši se pored vješalice, uzeo je šešir i stavio ga na glavu. Taj je put Ninetta, vidjevši ga kako ulazi, rekla tiho, tiho „Bože moj!“, no on nije ništa čuo. „Zahvaljujem ti na pećici!“, kazao je Giovanni skidajući teški kaput. „Sutra ćemo dobiti i telefon“, rekla je, tražeći dugme na lampi da je ugasi. Taj je telefon, tek što je postavljen u dnevnoj sobi, donio glas gospodina Di Lo- renzija, predsjednika društva, koji se žalio da Giovanni prekasno dolazi raditi. „Imate pravo!“, odgovorila je Ninetta. „U jedanaest sati previše je kasno!... Imate pravo!“ „Telefon zle kobi!“, promrmljao je Giovanni kada je spustila slušalicu. „Ne poči- njemo dobro! Tko zna koliko će nam još loših vijesti donijeti?“