Nova Istra

111 Georges BERNANOS NOVI PRIJEVODI izabire egzil. Otplovljava 20. srpnja 1938. s obitelji u Paragvaj. No njegova nova zemlja bit će sedam go- dina Brazil. Iskrcava se u Rio de Janeiru. Nastanjuje se na Itaipavi, zatim u Juiz de Fori, Vassourasu, Pi- rapori, Belo Horizonteu, Barbaceni. Ondje kupuje malu farmu u predjelu koji se zove Cruz das Almas, gdje će živjeti„pred golemim horizontom divljih i grubih hridi što se jedne na druge nameću na stotinu kilometara, na jugu se obrušavaju u more, a na sjeveru se malo-pomalo gube u beskrajnom vijencu“. Ubrzo slijede njegovi „borbeni zapisi“: Skandal istine pojavljuje se u siječnju 1939.; Mi drugi Francuzi u srpnju iste godine; Ponižena djeca koja će, dovršena 1940., izići 1949. jer je primjerak izgubio onaj kojemu je bio povjeren; Pismo Englezima izlazi 1942.; Put za Croix-des-Ame u četiri sveska pojavljuje se 1943. i 1944.; Francuska protiv robota izlazi 1944. Mnoge druge knjige koje sabiru članke, predavanja i pisma bit će objavljene poslije piščeve smrti ( Što učiniti sa slobodom ?, Zalazak staraca , Francuzi, kad biste znali , Sutrašnjica , to ste vi! , Borba za istinu , Borba za slobodu ...). Piše„redovito u brazilskom tisku, u nekim francuskim tajnim novinama i za Radio London“. Njegov najstariji sin otišao je 1941. u Engle- sku, služio je vojsku u zrakoplovstvu i vratio se u Brazil vrlo bolestan. Drugi sin, koji je na početku rata u Španjolskoj stupio među frankiste, otišao je 1942. i služio vojsku u mornarici. 1945. – 1947. – Premda se ukorijenio u Brazilu, na poziv generala de Gaullea („ Vaše je mjesto među nama “), Bernanos se u srpnju vraća u Francusku. Surađuje u moralnoj obnovi zemlje, kao što je za vrijeme rata bio jedan od najspremnijih duhovnih pokretača Pokreta otpora, ali odbija biti u vladi. Kako ne uspijeva, kao uostalom ni inače, nastaniti se na nekom mjestu, zamjenjuje Pariz za Sisteron, Sisteron za Bandon, Bandon za Chapelle-Vendomoise, a ovo posljednje središte za Tunis, gdje boravi od 1947. do ožujka 1948. Brojni članci objavljeni tih godina u listovima„La Bataille“,„Combat“,„Carre- four“,„Le Figaro“ ili„L’intransigeant“, sabrani su u knjizi Francuzi, kad biste znali… Predavanja u Belgiji, na međunarodnim susretima u Ženevi ili na Sorbonni, svjedoče piščevo razočaranje kompromisima IV. Republike, prokazuju opasnosti od totalitarizma i proročki navješćuju rasap suvremene savjesti. On je naime „zbog nekoliko razloga odbio prihvatiti primirje. Prvi razlog bila je čast Francuske. Ljudi iz Vichyja mogli su pokazati jake karte da su nas velike Demokracije ostavile same ili gotovo same, pred najmoćnijim ratnim strojem svih vremena, dok je Rusija bila neutralna. No ta priča tada nije bila zanimljiva. Kada je čovjek, ili narod, dao svoju riječ, mora je održati, ma kakav bio onaj kojemu ju je dao. Drugi razlog bio je sljedeći: Njemačka sa svojim stogodišnjim prestižem i kvalitetom svoga naroda izgledala je mnogo većom i neposrednijom prijetnjom slobodi nego sovjetska Rusija, socijalistička En- gleska ili izolacionistička Amerika.“ Završavajući Autobiografske bilješke (1945.), proročanski dodaje: „Ne nadam se mnogo da ćemo sutra živjeti u slobodnom svijetu. Bojim se zbog slobode strašne krize koja će u smrtnu opasnost dovesti opće kršćanstvo. Najčudnija pojava sadašnjega rata jest to da se to- talitarizmi nimalo ne demokratiziraju, dok naprotiv demokracije postaju totalitarne... U slučaju da mi sutra možda ne bude dopušteno pisati u vlastitoj zemlji – a to mislim – opet bih je zamijenio za neki još više udaljen kutak na svijetu: i radio bih na novim knjigama u nadi da će jednoga dana poslužiti, makar i mnogo poslije moje smrti, onoj stvari kojoj sam posvetio svoj život.“ 1947. – 1948. – Za vrijeme zime 1947. – 1948., unatoč prvim napadima bolesti koja će ga slomiti, sastavlja patetične Razgovore karmelićanki , koje završava istoga dana kad se sredinom ožujka 1948. definitivno razbolio. 1948. – Prijatelj Henri Jacques, koji je krenuo u Tunis, dovodi ga u Pariz. Upala jetra brzo se pogor- šava. Hitno je operiran. Nakon nekoliko tjedana agonije Bernanos umire u zoru 5. srpnja u američkoj bolnici u Neuillyju: „Zna da smo tamo, piše don Pózeril, koji mu pomaže sve do posljednjih trenuta- ka... Strašno pati. A onda vikne: ‘Za nas dvojicu!’ Osobno mislim da je jednostavno izbacio taj izazov