Nova Istra

108 NOVI PRIJEVODI Georges BERNANOS 1904. – 1906. – Pohađa kolegij Saint-Marie d’Aire-sur-la-Lys. Polaže ispit zrelosti. Njegovo vjersko- moralno oblikovanje događa se – kako 1945. piše u Autobiografskim bilješkama –„u poštovanju ljubavi, ali i najslobodnijem mogućem razumijevanju ne samo za prošlost moje zemlje, nego i za moju vjeru. Shvatiti da bi se ljubilo, ljubiti da bi se shvatilo: to je vjerojatno naša najdublja nacionalna tradicija, i to je ono što objašnjava naš strah od svake vrste licemjerja. U mojoj katoličkoj i monarhističkoj obitelji uvijek sam slušao kako se vrlo slobodno, a veoma često oštro govori o monarhistima i katolicima. Uvijek mislim da se realno ne može ‘služiti’ (u tradicionalnom smislu te veličanstvene riječi) ako se ne sačuva puna neovisnost rasuđivanja nasuprot onomu čemu se želi služiti. To je pravilo vjernosti bez konformizama, odnosno žive vjernosti.“ Čita Balzaca, Barbeya d’Aurevillya, Micheleta, Chateaubrian- da, Hugoa, Bourgeta, Pascala, Zolu i osobito Helloa ( Čovjek , Stoljeće , Fizionomija svetaca ):„Čitao sam dobre i lijepe knjige – piše 13. svibnja 1905. ocu Lagrangeu, prisjećajući se posebno knjiga Ernesta Helloa. Shvatio sam, zahvaljujući njima, da nešto možemo vrijediti samo uz žrtvu i puni zaborav sebe samih na Božju korist i korist Njegove stvari, i da je najbolji način postizanja prijezira prema smrti prinos života i smrti“. Prelazi u Pariz, gdje priprema završni ispit iz književnosti i prava. 1907.–1913. – Između veljače i prosinca 1907.objavljuje prve priče umonarhističkomdvomjesečniku „Le Panache“... U prosincu 1908. upisuje se u „Camelots du roi“ (Kraljevi vitezovi), sudjelujući u političkim nemirima u Latinskoj četvrti (osobito u manifestacijama koje organizira Francuska akcija protiv prof. Thalamasa, čiji je tečaj na Sorbonnei o Ivani Arškoj izazvao silovite reakcije). Dvaput su ga zatvorili (siječanj/veljača 1909.), 23. veljače osuđen je na pet dana zatvora u tamnici Santé , gdje piše prvi članak, koji se 15. i 23. svibnja pojavljuje u pariškom tjedniku „Soyons libres“, što ga uređuje Léo Crozet: članak koji kritizira djelo Marcela Prousta nosi naslov: „Učinci demokratske predrasude u svijetu književnosti“. Posjećuje klub Proudhom. Godine 1911. pozvan je na vojnu službu, no oslobođen je zbog zdravstvenih razloga. Velika prijateljstva: Charles i Ernest de Malibran, Yves i Maxence de Colleville, Guy de Bouteiller... 1913. – 1914. – Francuska akcija povjerava mu uređivanje lista „L’Avant-Garde de Normandie“. Iz njegovih članaka, uvodnika i komentara vidi se divljenje prema Léonu Daudetu, Barbeyju d’Aurevillyju i Viliersu de l’Isle-Adamu. Polemizira s Alainom, što je pseudonim filozofa Émilea Chartiera, teoretičara radikalnoga antiklerikalnoga konzervativizma. 1914. – 1918. – Sudjeluje u ratu; uspio je naime stupiti u vojsku kao dragovoljac, „u svakodnevnoj prisnosti i bratstvu sa svojim suborcima, radnicima i seljacima“: „Tako sam – nastavlja – upotpunio svoje gađenje prema građanskom duhu. Ne privlači me bijeda ili neznanje naroda: privlači me njegova plemenitost. Francuska radnička elita jedina je aristokracija koja nam preostaje, jedina koju građan- stvo XIX. i XX. stoljeća nije još uvijek uspjelo poniziti“ ( Autobiografske bilješke ). Zapovjednik brigade otpušta ga s ranama i odličjima. Za vrijeme rata otkriva Léona Bloya, čijim se romanima u prvi mah divi: obojica su snažno proživljavali istovjetan zanos prema dušama, istovjetan osjećaj prema nadna- ravnomu, istovjetnu mistiku Otkupljenja. Toga će se prisjetiti 1926. kada će u potražnom listiću iz Plona prije izlaska romana Pod Sotoninim suncem na pitanje o „glavnoj ideji“ romana odgovoriti mišlju autora Bijedne žene : „Strašno sažaljenje nad grijehom, bez gorčine i slavlja, ali teško, ali pravovjerno, s nepomirljivom istinom“. Još će 1947. stari prorok Na pragovima Apokalipse biti za njega „naš Bloy, naš stari Bloy koji je, sukladno proricanju svoga oca, pretrpio neuspjeh u svemu, ali sigurno nije pretrpio neuspjeh za nas, za sve nas, svoje prijatelje, ako ne i svoje učenike, a ono bar sinove, s istim pravom poput Maritaina ili Van der Meera“. U jeku rata, 11. svibnja 1917. vjenčao se s Jeanne Talbert d’Arc (izravnom potomkinjom Ivane Arške). Brak je blagoslovio Dom Besse (čije se prijateljstvo u onom vre-