Nova Istra

105 Georges BERNANOS NOVI PRIJEVODI zabranu da se ide konjem i da se razmišlja o novcu. Zatim je na javnoj dražbi prodao konje i mazge. U svibnju 1221. napušta Rim, odalečuje se zauvijek. Dvaput ga je iznenadno oborila groznica, a da mu nije mogla iščupati posljednju tajnu, poniznu smrt koju mu Bog priprema, i koja već blago sjaji u njegovu srcu poput male vjerne svjetiljke u svetištu prije no što svane jutro 36 . Nakon posljednjega sastanka u Veneciji s kardina- lom Hugolinom 37 , svojim prijateljem, zadnjim letom svojih velikih neumornih krila vraća se u bolonjski samostan. Onamo stiže sav iscrpljen. Naše agonije nose znak grižnje savjesti: svjedoče protiv prošlosti, kidaju njezine okove i, kako najavljuju neizbježan sud, posve otkrivaju naš stid. Ah, kad bi plahta bar na trenutak prekrila poniženo tijelo, prazno, na kojem bi samo blistala pomaza- nja! No svijetli život sveca navaljuje u agoniju kao u ponor svjetla i miline. Prostiru na zemlji velik pokrov, on liježe na nj. Evo čovjeka od kojega će neki bjesomučnici htjeti učiniti krvnika, a manji fanatici neku vrstu ministra policije za duše. Da ih je tada vidio onim pogledom koji već uranja u budućnost, crni i bijeli redovnik mogao je podići na njih svoju veliku meku ruku i rastjerati ih poput dima! No on, ispred koga se sve otvara, ne razumije ništa od njihove mržnje jer njihova je mržnja neosnovana. Zazivaju protiv njega znanost, a on ju je ljubio više od ikoga; svjetlost, a on osjeća da se izlijeva iz njega. Njegova jedina skrupula, ako je u tako čistoj duši skrupula i bilo, prije bi bila da je suviše ljubio, suviše opsluživao prvu intelektualnu obnovu, sve do toga da pokaže kako žrtvuje studiju sam onaj časoslov što će ga odsada njegova braća pjevati radosnom brzinom, tako različitom od benediktinske tradicije. Stoljeće se uplašilo izvora iz- gubljene jasnoće, koja se odjednom našla pod ruševinama antičkoga svijeta, i uz pri- stanak dvaju čudesnih papa, Dominik je nanovo podigao svoje stoljeće, sačuvavši ga drhtava u mlazu svjetlosti koji će njegov sin Toma odlučno usmjeriti prema Križu. Oko umirućega koji skončava izlijevanjem svoje mistične krvi, sve svoje božanske ljubavi, u plaču isposničkih suza Red zuji poput košnice sa svojih stotinjak redov- nika kojih će sutra biti na tisuće, sa svojih pet provincija u Francuskoj, Španjolskoj, Lombardiji, Rimu, Provansi, i svojih pedeset samostana. Zapadno je kršćanstvo spašeno, ne samo od mračnih fanatika čija je barbarska revnost s brakom osuđivala sam život, nego i od islama, grčke šizme i bijesa Fridrika II. Da, kakav god bio, taj polegnuti čovjek jedan je od najvećih u povijesti, pa ipak ulazi u smrt tako što je po- 36 Usp. primjerice iz Bernanosova djela Jeanne, relapse et sainte ( Ivana, nevjernica i svetica , Plon, 1969., str. 88), gdje je slika„smrt/jutro“ izražena na sljedeći način:„o tako li svježe Smrti, o tako li jedinst- vena jutra!“. To je karakterističan Bernanosov izričaj po brojnosti i po slici jutra povezan sa smrću. 37 Kardinal Hugolin postat će budući papa Grgur IX. (1227-1241.): bio je Dominikov prijatelj po- sljednjih mjeseci njegova života, vodit će pogrebne obrede i kanonizirati ga 3. srpnja 1234.