Nova Istra

101 Georges BERNANOS NOVI PRIJEVODI Stoga možda nije zabranjeno zamisliti da Dominik već ostvaruje određeni plan. No kako li je ta inertna pretpostavka daleko od istine! Povijest svetosti razvija se uglavnom kao nešto što se događa bez ponavljanja, nešto u čem je svaki trenutak jedincat. Djelo nije zrelo, ali je ljubav spremna, biće što ga oživljuje Duh koji je već dostigao svoju najvišu točku izvrsnosti. Ništa ga ne će zaustaviti, a zaprjeka koja je unaprijed pala samo je putokaz ili uporište. U htijenju nekog velika čovjeka uvijek ima neke tvrdoglavosti. No kako li je, naprotiv, samo slobodno, poučljivo i čisto hti- jenje sveca! Što čvrsto možete suprotstaviti ili kakvu zamku možete postaviti ono- mu koji je u svakom trenutku spreman dati sve? On doista daje sve. Njegov je prvi pokret da poleti naprijed. Ti se veličanstveni ljudi, puni nade, uvijek bore kao očajnici. Jaki dvorac plemića Etiennea u Servianu utočište je katarskih otpadnika, od kojih je najslavniji Thierry, bivši dekan kaptola katedralne crkve u Neversu. Onamo hiti mala trupa. Nemojmo misliti da su oni neomanihejci bili glupi: biblijska učenost nekih od njih bila je izvanredna, i znali su se njome čudesno koristiti, vješto povezujući s jedne strane svoju stvar s reakcijom savjesti na dekadenciju i pokvarenost određenoga svećenstva, s druge pak s demo- kratskim pokretom one epohe, snažnijim nego u bilo kojem drugom trenutku u našoj povijesti. Procvat hereze uvijek je uostalom prilično tajanstvena pojava. Kad neki porok u Crkvi dođe do određenoga zrenja, hereza niče iz sebe same, odmah pušta svoje ču- dovišne grane. Ukorjenjuje se u mistično tijelo, ona je deformacija, izopačenost sama njegova života 23 . Katarska hereza rasla je na neznanju i lijenosti klerika, kao što je valdenška hereza nastajala na njihovoj škrtosti i njihovoj pohotljivosti. „Biskupi, reći će svečano Lateranski sabor, zbog svojih slabosti, da se ne govori o nedostatku školovanja, što je za svaku osudu i što je nepodnošljivo, nisu više sposobni propovi- jedati riječ Božju.“ 24 Da Dominikova ljubav to nije predosjećala, tomu bi ga naučilo iskustvo u tijeku vrlo žestokih rasprava što će ih mjesecima podnositi u Servianu, Béziersu, Carcassonneu, Toulouseu, Verfeuilu, Montréalu. Zakoni dijalektike jesu i zakoni djelovanja. Pravi dijalektičar ne trpi štetne za- blude i odmah ide u samo središte neprijateljskoga rasuđivanja. Vidimo Dominika i kao vojskovođu, traži dodir ne da bi iskušao protivnika, nego da bi ga potukao. 23 Ovdje se primjećuje odjek krize koji potresa Francusku akciju i koji nagoni Bernanosa da ispita za- što ju Crkva proglašuje heretičkom (to je njegova riječ) i kakva je odgovornost na katolicima koji su surađivali s tim pokretom. 24 Četvrti Lateranski sabor iz 1215. (XII. ekumenski). Na saboru bila je riječ o dogmi, o unutarnjoj konstituciji Crkve, o službi Božjoj, o moralnoj disciplini, o crkvenom pravu, o svećeničkim re- dovima i organizaciji križarskoga pohoda. Među ostalim, bili su osuđeni katari, valdenzi i knjiga Gioachina da Fiore ( De unitate seu essentia Trinitatis ).