Nova Istra

100 NOVI PRIJEVODI Georges BERNANOS kosom još mokrom od posljednjega pljuska, prljavom i oštrom pod čohom, a majke bi im na koljenima dolazile pokazati svoju djecu. Tako stigoše u Castelnau, u blizini Montpelliera. Nađoše u mjestu veliko mnoštvo ljudi, mazga, konja: bijaše tamo dvostruka prat- nja, pratnja moćnoga oca cistercita Arnaulda Amarlica, i dvaju papinskih legata, Châteauneufa i Raoula de Fontfroidea, koji ih s poštovanjem prihvatiše 22 . Sljedeći se je dan odmah održao sastanak. Legati ljutito osudiše razuzdanost i simoniju sve- ćenika, častohleplje prelata, njihove intrige s plemstvom, nedostojnost narbonnsko- ga biskupa, bezočnu pristranost grofa Tolose i njegova plemstva u korist otpadnika i buntovnika. Uz Amalricov pristanak ocijeniše da je pobuna gotovo zavladala i da ju treba u krvi ugušiti... Zatim pristojno upitaše dva stranca za mišljenje. Na taj upit, kao da srca dvaju prijatelja poskočiše u grudima! Zajedno izjaviše da odmah treba otpustiti štitonoše, konje i magarce, odbaciti bogatu odjeću i pješice poći na ulice, s Božjom pomoću, te ondje prositi za kruh svagdašnji. S takvom opskrbom Diego de Azevedo, Dominik, cistercitski redovnici i legati odlučiše krenuti prema Béziersu. Srednji vijek sablažnjava nas mnogim porocima, no nikada nije bio prostački. U tako odvažnoj ponudi treba se diviti ne samo velikodušnosti, nego i njezinu savršenu dostojanstvu. Svijet, stane li bježati pred tiranijom osrednjih ideja, biva plijenom odvažnih ideja koje postaju lude; ništa nije naime rjeđe od uistinu prak- tičkoga duha u kojem sveti Toma opravdano vidi širenje spekulativnoga duha. No Dominikova misao ovdje doseže, a da to i ne zna onu misao velikih papa koji će u prvoj polovini XIII. stoljeća baciti u borbu propovjednike i prosjake. Samostani su bili ostali ono što su već bili u jeku feudalne anarhije, zakloništa i utvrde. Možemo ih već uspoređivati s onim teško naoružanim vojnicima koje će lako englesko pješaš- tvo uništiti izdaleka, a da im se nikada i ne približi. Da bi se takvu revoluciju moglo izvršiti, odnosno da bi ju Rim mogao potvrditi, trebalo je najprije da se jedan sveti Franjo ili jedan sveti Dominik žrtvuju kako bi dokazali da je ona moguća. Jer to je dio što ga Bog pridržava svojim svecima. 22 Susret se najvjerojatnije dogodio u Montpellieru u svibnju ili srpnju 1206. Dva papinska legata, Pierre de Castelnau, a ne Chateauneuf, kako piše Bernanos pogrješno, i Raoul de Fontfroide, imala su zadaću boriti se protiv albigenške hereze. Pierre de Castelnau, cistercit iz samostana u Fontfroideu bio je najprije od 1198. sudrug legata Inocenta III. zadužen za borbu protiv katara. Od 1203. dobio je drugu dužnost s neograničenim ovlastima. Ubijen je 1208. Bio je to početak križarske vojne protiv albigenza, koja je sve do 1219. bila više vjerskoga nego političkoga karaktera. Zatim se pretvorila u rat za pripojenje Languedoca kraljevskoj vlasti, koji će potrajati sve do 1244. Arnauld Amalric, opat Cïteauxa, pridružio se legatima 1204. Bit će jedan od glavnih i najžešćih vođa križarske vojne. U ožujku 1212. postaje narbonnski nadbiskup, a umire u Fontfroideu 1225.