Nova Istra

580 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Darija ŽILIĆ pretapanje unutarnjih krajolika. Otok i čovjek kao hibridno biće. Spojeni u jedno. Škunca dojmljivo opisuje i bure na otoku – posebno senjsku i karlobašku buru, njezine akorde kojima struže po tlu. Na kraju, možda se sve može objasniti mišlju kako je „otok sanjarija spojena sa zbiljom“. Nema zapravo jasne podjele na stvarnost i san, sve se pretapa. Živjeti na otoku je kao živjeti u snu. U imaginariju u koje- mu se vrijeme materijaliziralo i nataložilo. Zvuk crkvenog zvona na otoku gotovo da pridonosi sakralnosti, a nepostojanje ljudi stvara sliku božanskoga prizora prije nastanka svijeta. Bachelardovski rečeno, kuće na otoku mjesta su ušuškanosti i sno- vitosti, polje sanjarije. I na kraju, sva ta mala putovanja poetske su sanjarije, nizovi približavanja bítī i smislu, odustajanje od konačnog oblika. Starice u crnoj otočkoj nošnji vezivna su karika u prevrtljivu vremenu koje ih je odjednom, nakon stoljetna kontinuiteta, zauvijek izbrisalo. Zato i postoje fotografije da čuvaju ono odsutno, ali i da izazivaju žal za odsutnim i zaboravljenim. Fotografija povezuje živo i neživo, zadržava auru prostora, čuva sjećanje. I hoda- nje kamenjarom kao da izoštrava osjetila, budi animalnost i stoga nije slučajno da je riječ o putovanju u vlastitu podsvijest, kako ističe autorica. Nikad nismo sami. Stru- janja, šuštanja, zvuk zvona, mirisi... sve to tvori poseban ugođaj. „Svaki fotografski trenutak je obnovljen atlas otoka“. Fotografija je svjetlopis, pisanje svjetlom. Riječ je o iznimnoj knjizi, poetsko-arheološko-filozofskoj, koja zaslužuje svaku pozornost. Ova knjiga govori o smislu čovjeka u svijetu koji nestaje. I o svjetlosti koja kroti tamu vremena. To je knjiga o ženi i otoku, o poeziji i o prirodi. Darija Žilić, Zagreb