Nova Istra

579 Darija ŽILIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI otočku„ovcu“) i promatra svijet kamena i mora kroz jednu posve animalnu perspek- tivu. Posve pročišćenu od emocije i uspomena. I pritom slijedi zvukove, jer se slijedi zvuk kamena koji dobiva značenje jednako ljudskome govoru. Zimi puše bura i njen je značaj tim veći što ona pretvara more u kristal, otvara pukotine, briše suvišne na- slage, donosi sol na granje starodrevnih maslina. Pješačenjem ee autorica posve pre- daje elementarnim silama, ona im se prepušta: vjetru, buri, kiši. I ponovno bilježeći prisutnost krajolika, bilježi neprisutnost ljudi, čija su lica otisnuta u stare fotografije ili oljuštena zrcala. Čini se kao da je njezin hodopis zapravo zapis o vremenu svijeta koji je nestao, potraga za onim prvotnim, za prapočelima, za temeljem svega. Stoga i jest važna ta nebeska dimenzija, vertikala, jer temelj i smisao života i stvaranja jest upravo u tome da se dohvati ono iznad nas. Duhovna dimenzija. Noću je otok tek svijetla mrlja, danju je cijeli svijet. Zato i jest važna fotografija kao svjetlopis – treba vječno odagnati tamu i pretvoriti prostor u bljesak svjetla, trag koji ostaje. Škunca niže metafore, slike kojima pokušava dokučiti bit otoka i objasniti svoje bivanje na otoku. Traži suštinu, ono što čak izmiče i slikovnom. Dugotrajan bora- vak na otoku svodi se na osjećaj „kozmičke usamljenosti“. No time se otvara svijet poniranja u dubinu. Knjigu „Hodopis rubovima otoka“ autorica je počela pisati još 1996. godine u Novalji. Piše kako bi ponijela fotoaparat, papir i olovku, te nekoliko jabuka, smokava, šaku badema. Jednostavnost, skromnost. Onaj tko je šetao s auto- ricom, znade da mu ona pokazuje i prizore koje neće vidjeti turističko oko. Vodi na mjesto rubova, u duga šetnje u kojima se zamagljuju obrisi realnog, pa se čini da se ulazi u prostor koji pridonosi nekoj omamljenosti. Naposljetku nastaju meditacije, pa je i ova knjiga „svojevrsna knjiga meditacija o slikama svijeta koji opstoji na rubo- vima otoka“. No fotografije imaju i iznimnu dokumentarnu vrijednost, jer su neki motivi, osobito kuće i njihovi interijeri na novaljskim Stanima, Lunu, Kustićima, Zubovićima i Metajni, urušeni ili posve nestali. Autorica traga za mjestima gdje dan prelazi u noć, gdje se ocrtavaju rubovi, a borba za život čini se kao iskonska, jer treba opstati na tome golom kamenu. Pjesnikinja se uspoređuje s američkim piscima ceste, koji su kao ona krenuli na put bez cilja. Ušli u neki stari vagon i putovali. Tako i ona – hodanjem kreće na put kojemu se ne nazire kraj, šetnju koja ne prestaje, već se trajno obnavlja. Šetnja neprohodnim putovima, klisurama, tako je nalik stvarnome životu... Ona je njego- va metafora. I njegova vječna preobrazba. Posebno je impresivno opisano osvajanje Stogaja, uzvišene klisure. Kao da se uvijek sve vrti u krug, vraća se na isto mjesto. I kamo god da se uputila, ona se susreće „s vlastitim unutrašnjim glasom koji se proteže od poroznog vapnenca sve do odbjeglog šuma valova“. I kao da se putovanje odjednom pretvara u odlazak u onostrano. Nestaju granice. Granica je crta na zem- ljovidu, ali povučena i negdje u njemu (Damon Galgut). Umjesto vanjskih granica,