Nova Istra

578 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Darija ŽILIĆ Tvrdoća stijena suprotna je mekoći mora. Autorica je svjesna toga da pišući o oto- ku piše o sebi, jer svi zapisi o bezbrojnim putovanjima po otoku govore o potrebi da se pronikne u vlastiti unutrašnji svijet, te kao da nestaje razlika između onog unutra i onog vani. Otok je ona , ona je otok , sljubljeni. Otok je i uporište, čvrsta točka, koja unatoč svemu postoji izvan vremena. I ispred vremena. Nalik je palom meteroitu ili je pak kao isušena lubanja ovce zatočena među stijenama . Možda se upravo zbog ap- straktne ogoljenosti nameće biblijska metaforika. Ali nalik je otok i Svemiru. Otok je i zemaljsko i svemirsko, on je metonimija duše, ili pak počelo, mjesto iz kojeg tek treba nastati svijet. Oblici na otoku mijenjaju se, ali temeljne tvari iste su. Pjesniki- nja fotografijom bilježi mijenjanje tih oblika. Trošenje stvari, nestajanje ljudi. Ona živi na otoku ne samo ljeti, već prati promjene koje se događaju u sva četiri godišnja doba. Posebno zimi, jer čini se da se još jasnije mogu ocrtati oblici, ostaci kastruma i grobnica, osluhnuti tragovi vremena, zabilježiti propadanje ormara nagriženih cr- votočinom, i stolica. Posebno je zanimljivo to što se u Škunce ne razlikuje način pisanja i fotografira- nja. Naime, i kad piše stihove, ona kadrira, reže suvišno, apstrahira i kao da stvara neki suhozid. Poezija je slikovna. Baš kao što je fotografija poetska, jer obuhvaća ono nešto iznad, metafizičko; prostor dobiva obrise izvanstvarnosnog. Povezuju se nadrealno i konkretno, ili pak samo zamjenjuju mjesta. Konkretno dobiva obrise nečega svemirskog. U kućama se nalaze predmeti što nam ih ostaviše preci, trošni kreveti i stolice, a upravo oni upozoravaju ne samo na prolaznost već i na činjenicu da nismo vječni, da smo tek zrno soli u dijakronijskom nizu. Kao da nam fotografije ukazuju na ono znakovito – memento mori , a to znači da upozoravaju na smrtnost, koja sugerira potrebu da cijenimo ono prošlo. Itekako je toga svjesna Andriana Škunca koja nikad svoje radove ne predstav- lja kao iskaz umjetničkog genija, već kao strahopoštovanje prema onomu što nas nadilazi. Otok ostaje, mi odlazimo. Nema mjesta bahatosti, niti izvanvremenskoj perspektivi. Otok se mijenja, obnavlja, pa je svaki novi odlazak u istraživanje, novo otkrivanje svijeta. Čin fotografiranja jest čin prodora svjetla u tamu. Stoga kao da fotografkinja nekamo odvlači koprene prošlosti, „izvlači potisnuto svjetlo“. Fotogra- fijom želi otkriti ono skriveno, zaviriti ispod taloga minerala i kristala. Otok Pag još je nedovoljno istražen (a koji to naš otok nije?!), potrebno je isko- pati i zaroniti u njegovu tajanstvenu nutrinu, pa stoga poetsko-fotografske knjige imaju i tu nakanu da potaknu istraživače kao bi se još više posvetili prošlosti otoka, njegovom arheologijom i podzemnim svijetom. Realno i imaginarno povezuju se i spajaju, nebo i bunar dio su iste slike. Kada šeće otokom, pjesnikinja ne ide pozna- tim putevima, nego sama raščišćava i traga za novim stazama, puteljcima, strmina- ma... Kao da prestaje biti tek ljudsko biće – ona se pretvara u „životinju“ (možda