Nova Istra

574 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Nevenka NEKIĆ iskon, amalgam duhovne spirale što se spušta u dubine stoljećâ i uspinje do novih velikih i malih pjesničkih tezora, čak i onih posve neznatnih, koji čine sitne popu- nine u mozaiku što počinje tako značajnim krčkim zapisima opata Držihe. Tragovi davnine su i nehotična vrela iz kojih pjesničke korake vrebaju ljubav i život na ovom drevnom hrvatskom otoku, putuju krvožilnim sustavom u oblicima zaboravljenih sintaktičkih kombinacija, starinskih riječi kojima već trebaju posebni rječnici. Jer, nisu samo one izblijedjele u svakodnevici, već nema ni predmeta i običaja koje zna- če. To je topla i intimna čakavština, različita od sela do sela, od kuće do kuće. Tko zna danas od novih mladih stanovnika ili posjetitelja otoka što znače: čunže, čence, postija, frmentun, kasun, takujin, fantina, i tome slične? Eho sanjara koji su davno formirali jezik i njegovo meko i jedinstveno zvukovlje odzvanja u ovoj antologiji te u gami rumenoga i modroga otkriva nam ljepotu i snagu čudesnoga jedinstva duhov- noga i emocionalnoga u okomici vremena. Nije slučajno kao krilaticu na početku Antologije pjesništva otoka Krka autorica uvrstila stihove Antona Antončića : „ Da ne budemo nit skupa nit sami / Mi koji sada sviesni smo da jesmo, / Mi koji vječnost slutimo u nama. “ Antologija započinje sedamnaestim stoljećem i završava dvadeset i prvim. Za- nimljivo je uočiti da se u davnim tekstovima nalazi gotovo hostijski čist hrvatski izričaj, a tijekom kasnijih stoljeća kojima su gospodarili stranci, mahom talijanskoga podrijetla, sve više se gomilaju tuđice obrađene na našku. Time se često spajaju naši čakavski govori diljem Istre, Primorja i Dalmacije, zbližuju u križevima, traganju za Bogom, otkrivanju tegobnoga života, sjećanjima na sjetne, a opet lijepe dane djetinj- stva; okreću se grobovima očeva i majki, svjesni malenosti čovjeka koji postaje veći kad umre, kad se samo uspomene čuvaju kao u urni dobrote. Ide se puno brže i zna- čajnije s križem na ramenima, a duše mrtvih kupaju se u mirisnoj bistrini mora. Oni koji ostaju na otoku i kojima se potomci dolaze pokloniti na kamene grobove, oni su “ iskre na škrapi “( Antun Bonifačić). Oni drugi što su u nevolji napustili tu blistavu škrapu i otisnuli se u daljine, sanjaju povratak na svoju Itaku kao Odisej. Tamo su im na otoku usnuli snovi, prve znatiželje, želje za izdizanjem ponad samoga sebe, spoznaje veličanstvenosti krajolika, prvih ljubavi, prvih kušnji i svako drvo je drvo života. U pogovoruAntologiji autorica vrsno i opširno obrazlaže njezin nastanak i potre- bu da se prvi put obznani svijetu krčka dionica u hrvatskoj pjesničkoj baštini. Ističe da je u Antologiju uvrstila i ponajmanje pjesnike koji su svojim naporom zaslužili da ih se spomene. Svaka je pjesma adoracija njihovoj ljubavi prema domu, ikonografski urez na novoj Bašćanskoj ploči, zanos i uskličnost, kao i molitveni ritam pojedinca i zajednice. Vrijeme se toči u sakralnom kalendaru po kojemu se nekada živjelo, a i danas se očuvaše neki važni trenutci svetkovina kao u doba kad “ sidro spušća lađa