Nova Istra

571 Božica PAŽUR KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Vjerojatno je ta uščuvana „rečenica“ u Sinčića razlogom visoke ocjene Borisa Do- magoja Biletića u prepoznavanju, kako veli i u zbirci Zvoni & vitar, „pjesnikove ne- usiljene jezikotvornosti“. Inače, u Petrovića rečenica stihovno „probija“ ovako: hiče diete morju kižle // riba voda skače / i guta velika voda / male kižle // v dno / tajnovito kak je trebuh žene / gde nemier živlenja spi / odzibleju se kižleki („hiče diete morju kižle“, Zvoni..., 14). Nakon Domjanića i nekih Krležinih Balada , poezija Stanislava Petrovića najčešći je medij oponašatelja koji joj, jednostavno, ne mogu odoljeti – samozvano pripisu- jući, među ostalim, neodoljivost njegova urbanog kajkavskog pjeva vlastitom poetič- kom prvenstvu. (Ima i pjesnik imenom i prezimenom Stanko Petrović – no, u tome ne možemo pronalaziti krivnju oponašateljske namjere). * * * Gostujući u književnoj manifestaciji Na baštionu u Buzetu 2008., zajedno sa svojim književnim suautorom Vladimirom Pernićem u kaj & ča knjizi „Cicirici & senjali“, Ivo Kalinski je temelj svoga književnoga stvaranja, jednostavno sažeo, podveo sin- tagmom„genetika moga naroda“... (Semantički je to vrlo prost/o/ran iskaz i preoz- biljan da bismo ga olako potrošili dnevnim, tko-zna-kakvim ideologemskim asoci- jacijama.) Sličnu dubinsku poveznicu dviju samostalnih pjesničkih zbirki (kakvu nam je tada otkrio Kalinski), mogli bismo odčitati i u najnovijoj zajedničkoj knjizi Stanislava Petrovića i Miroslava Sinčića. Temeljito i senzibilno, usustavljeno u 15 postavki, ugledni znanstvenik Miroslav Bertoša – naglasivši u Sinčićevoj literaturi pomak prema „univerzalnoj afirmaciji zavičajnoga“, kao i uvođenje „čakavsko-kajkavskoga dijalekta Buzeštine“ u hrvatsku književnost – svoj predgovorni početak Sinčićevoj knjizi izabranih pjesama, novela i zapisa „Povratak u zavičaj“ (1990.) započinje citatom Stjepana Vukušića: „Sinčić sabire u sebi istarski sjever: tešku zemlju nadomak gore, mješovit idiom, ljude srasle s tlom... Nosi energiju zemlje i jednog etnosa u teškoj mnogoput iživa dohvaćenoj riječi (...)“. Na primjeru kajkavske poezije Stanislava Petrovića, prof. dr. sc. Joža Skok je, uz novi pojam zemlje („širi pjesnički esencijalni“, „pa i egzistencijalistički pojam“), istu- mačio stvaralačku funkciju zavičajnog idioma „uzdignutog na razinu autonomnog jezičnog standarda“; Ernest Fišer „refleksijsku bît“ i pjesnički „modernitet“; Ivo Kalinski novi spoznajni prostor u refleksivnim naznakama svevremenosti, „samo- će svemira“ i poetike onostranskoga u Petrovićevu svijetu djela; a Pažurova razine urbanoga u suvremenom kajkavskom pjesništvu, tematizaciju jezika, ali i arhetipske dodire u odčitavanju sudbine suvremenoga svijeta.