Nova Istra

570 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Božica PAŽUR Dvije su to zaokružene zbirke dvojice pjesničkih bardova u zajedničkoj knjizi nadnaslovljenoj, dakle, ZVONI & VITAR: kajkavskoj ZVONI OD BARBARE Stanislava Petrovića i čakavskoj GLASI U VITRU Miroslava Sinčića (podijeljenoj još u dva ciklusa: U goru po vitar , Na letući barki ). Knjiga je u konačnom naslovu spojila ključne riječi iz obje zbirke. Obojica pjesnika, generacijski vrlo bliska (Sin- čić – rođen u Račicama 1937., Petrović u Križanču 1941.), različitim postupcima (hrvatske) pjesničke postmoderne, dvama književnim jezicima, iskazuju duhovni, filozofijski i jezični znak „zemlje“ kao polazište i bît svoga stvaranja. Premda nije neobična praksa knjižnog spajanja dviju ili više cjelovitih zbirki više autora – taj spoj uvijek dodatno provocira. Zato valja istaknuti neke književne su- kladnosti „dvojca“ Sinčić – Petrović. Obojica pripadaju revitalizacijskim procesima kajkavske/čakavske poezije (od raz- doblja tzv. druge moderne – sve do postmodernističkih, suvremenih tijekova hrvat- skoga pjesništva uopće) – objavivši svaki po osam samostalnih knjiga (uz još neka druga izdanja, poput pjesničko-likovnih mapa /i Petrović i Sinčić/ i sl.). Oni višedesetljetno održavaju autentičnost i visoke estetske dosege svojih pje- sama – iskazujući se „poezijom novog izraza “ (kako bi to, terminologijom jezične neutralnosti, sažeo legendarni Zvane Črnja). Petrović (kajkavski) književno djeluje 40 godina (od pjesme „bregi dragi“, 1973.), a Sinčić najmanje 45 (računavši od prve zbirke„Put k mramoru“, 1968.), a zapravo gotovo 60 uzmu li se u obzir objavljivanja u raznim listovima od 1954. Obojica su „dvojezični“ autori – materinskog kajkavskog/čakavskog i jezika što- kavsko-standardizacijske jezične podloge, s tim da je pjesnik Sinčić još i prozaist, a Petrović (povedimo se njegovom autoironijom –„mozaik-prozaik“) i likovni umjet- nik – potpisujući se umjetničkom jezičnom enigmom Stamat (čije, ponovno autoi- ronijsko, razrješenje nećemo otkriti). Analitičari su uočili istost poetike , književnih postupaka u jezično standardnoj te kaj & ča materinski idiomskoj poeziji obojice naših autora. Obojica čuvaju dubinsku strukturu rečenice – bez obzira na to što se ritmotvor- nost Sinčićeve poezije iskazuje pretežito vezanim stihom, ili rimom, a Petrovićeva izrazito razlomljenom strukturom stiha (blank versom), poetikom „malih slova“, izostankom interpunkcija, ili sintaksnom zagubljenošću (kad je cijeli stih jedna ri- ječ, često u priložnoj funkciji: „sebliskovitosivosestrahovitostrajskose“ / „zgrad v noči“ – iz zbirke „Mrtulova krila“, 2003). Uzmimo primjer „rečenice“ iz Sinčićeve pjesme „Vitar“: Z brigi je jutros vitar dopuha / pred muja hiša zarasla u trnje i graje / i tu me pučaka. Skupa ćemo daje.