Nova Istra

565 Ivica MATIČEVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI nepretencioznom činu jer ne podcjenjuje čitatelja – simboliku brda na nekom od jadranskih otoka. Biti osamljen – da bi bio sam sa sobom – čovjek jedino i može ako se i fizički odalji od mreže ljudi i šuma elektrona. (Biti pak usamljen u istoj toj mreži i buci nešto je sasvim drugo, ali ovdje izravno ne govorimo o tome, no i zbog toga se djelomice može tražiti osama, da bi se pobijedila usamljenost svakodnevlja, itd.). Zato autor metonimijski svoga junaka smješta baš na osamu, i još malo više: na vrh otočkoga brda. Otok u struji i brdo ponad malog grada vanjski su signali unutarnje potrebe da se cijela životna situacija rasprostre pred sobom i da se uhvati mjera život- nih koordinata. Poput osmatračnice prijeđenoga puta, poput papira na kojem će se ispisati mapa života i svijeta. Bez recikliranja, s nadom, voljom i željom da se utvrdi novi put. Sabiranje mislî, pročišćenje osjećajâ, dijalog s Mrskim Ja (pa i ako zvuči ujevićevski). Sve to da bi se odagnala strepnja i nemir, da bi se ispravila pitanja i da bi zrak sutrašnjice bio podnošljiviji. Braniti se možemo samo od nečega što poznajemo, a za shvaćanje i prihvaćanje svojih negdašnjih loših odluka i nezadovoljstava, da bi se osjećalo pobjednički bez trunke trijumfalizma, valja prihvatiti osamu poraženoga. Zato osama nije osamljenost, zato je odlazak u noć samoće svjetlo novoga dana, čin hrabrosti u savladavanju svakodnevice. Život nije lagan, ali ga ipak treba živjeti, pro- naći način da ga preživimo a da pritom ne izgubimo sebe. Brdo je dobro mjesto, brdo pomaže, jer se na njemu može prepoznati ono jedno i jedinstveno u stotinu sličnih i naizgled nevažnih. Bijeg u prirodu posve je logičan. Čistoća vs. prljavština. Uz to i nekoliko domaćih i divljih životinja, veza s neiskvarenim, iskrenim, naivnim. Zahval- nost životinja u neposrednoj pratnji (magarac Viskonti, kuja Ciba) pretpostavljena je ljudskoj gramzivosti, pokvarenosti i licemjerju. Ljudski element nastanjen u pod- nožju brda doima se sličan životinjskom impulsu, emocije su jake, patnja je duboka, radost se pojavljuje zbog malih stvari, sitnih pomaka – ljudi oko brda, i pored svih tuga i ljudskosudbinskih tegoba, žive u harmoniji sa samima sobom, jer je i tuga – pored rijetke radosti – iskreno proživljena, bez surogata, bez suvišnog tereta koji se prebacuje na druge i zbog drugih. Uopće, postati„brđaninom“ znači postati istinskim čovjekom prirodnog svijeta, bićem koje zna da se sreća ne kupuje u„shopping-centri- ma“, skupim automobilima i na autogenim treninzima. Niti u izboru prostora koje liječi ili barem dovodi u podnošljivo stanje urbane rane svakodnevice, niti u načinu oblikovanja priče, autor ne robuje inovatorskim rje- šenjima. Pa ipak, njegov je konačni rezultat posve uspješan kratki roman, proza koja se dobro prima i pamti, a kritičarski bez zadrške preporuča čitateljima. To najprije zato što autor ne pokušava sakriti svoje umijeće ili svoje nedostatke u obradi priče – osnovnoj jednostavnoj konceptuali pronašao je nastavak u identičnoj, ali zaokru- ženoj formalnoj razgradnji. Priču realističke motivacije i temeljne linearne gradnje, s ponekom vertikalom-epizodom iz prošlosti, kompozicijski razbija u sekvencije ko-