Nova Istra

562 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ivan J. BOŠKOVIĆ znom u svakom ozbiljnijem studiju književnosti. Ovakav opis Brešićeve knjige ne ostavlja nimalo dvojbe o slojevitosti i kompleks- nosti njezina sadržaja. Utemeljen na književno-povijesnoj elaboraciji njezine žan- rovske slike, taj sadržaj kontekstualizira put od književne nacije do političke nacije s književnošću kao ključnim nositeljem reprezentacijske i identifikacijske svijesti. U toj žanrovskoj reprezentaciji hrvatske književnosti primjereno su mjesto imali tradi- cionalni žanrovi, lirika, epika i drama, ali i oni drugi žanrovi i oblici kojima tradicio- nalna književna historiografija barem do sada nije iskazivala dostatnu pozornost. U proznome žanru, uz dominirajuće oblike novelu, roman i putopis – koje spominje i tradicionalna književna historiografija, prikladno mjesto, ovisno o utjecaju i ulozi u konstituiranju hrvatske književne slike – bit će posvećeno biografiji i autobiogra- fiji, memoarima, eseju i feljtonu. Uz navođenje teorijskog opisa žanrova, Brešić se ukratko osvrće i na najpoznatije književne stranice i njihovu ulogu u književnoj slici, proširujući tako njezin vrijednosni okvir i značenje. Neki od navedenih žanrovskih oblika svoje značenje i ulogu zahvaljuju pojavi novih medija, novina i časopisa, ali i pojačanom razvoju tiskarstva, nakladništva i institucija te posredničkim ulogama prevoditelja. Uz oslonac na domaću književnu tradiciju – kako umjetničkoga tako i usmenoga narodnoga predznaka – autoru to omogućuje da jače nego je to slučaj do sada posvijesti cjelinu hrvatske književnosti 19. stoljeća i njezinu ukorijenjenost u širi europski književni okvir. Vrijedi to poglavito za medije koji su bili ne samo prostor nacionalne književne reprezentacije nego su utjecali na stvaranje publike i profiliranje njezinih ukusa, a izravno su utjecali i na pojavu novih, medijima i novi- nama potaknutih žanrovskih oblika poput eseja, feljtona i novinske kritike. Njihova brojnost i uloga svakako će utjecati i na zadobivanje njihova književnog statusa rav- nopravna ostalim žanrovima i oblicima. Svojom knjigom Brešić verificira kontinuitet hrvatske književnosti od najranijih vremena do konca devetnaestoga i početka dvadesetoga stoljeća, što je vremenski okvir književne slike koju konstituira. U njoj se, ovisno o društvenim i političkim okolnostima, ogledaju gotovo sve pojave i fenomeni književnog vremena i događa- nja, od kojih su neki tek u 19. stoljeću doživjeli emancipaciju. U opisu književne slike hrvatskoga 19. stoljeća Brešić uglavnom okvirno slijedi ocjene što ih je o vremenu i književnicima izrekla recentna kroatistička znanost, po- sebno apostrofirajući, s pravom – a na tragu svojih kapitalnih istraživanja hrvatske periodike – značenje i ulogu koju su u profiliranju njezine slike imali mediji i časo- pisi, ali i institucije, posrednici-prevoditelji i dr. U tome opisu resi ga metodološka konzistentnost, odmjerenost u izrečenim sudovima i književnim ocjenama, zadiv- ljujuća sažetost koja ne dovodi u pitanje težinu informacije, ali najprije metodološka dosljednost i jasnoća te razložnost i pregnantan stil. Može se reći da neke od Bre-