Nova Istra

560 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ivan J. BOŠKOVIĆ književnoga polja „proti osobi“ Brešić, bez pretenzija na kritičku i književno-povije- snu interpretaciju pojedinih članaka, nalazi i kod Šenoe i njegovih oponenata. Za- nimljiv je spomen prijepora između Starčevića i T. Brlića, a polemički su intonirani i Starčevićevi sukobi s ilircima i njihovom ideologijom. Brešić spominje polemiku između F. Markovića i A. Pavića o Gundulićevu Osmanu , ali i onu među zagrebač- kim filolozima predstavnicima „hrvatskih vukovaca“. U istu tradiciju Brešić upisuje i napade na A. Kuzmanića i (zadarsku) Zoru dalmatinsku , najprije zbog „jezičnoga regionalizma“, a napadaja nije bio pošteđen ni Kraljevićev časopis Slavonac i dr. Po- sebno Brešić apostrofira napade na Šenou od „poletarca“ Ante Kovačića, a isti je, kako je dobro poznato u književnoj historiografiji, polemizirao s Mažuranićem, u travestiji Smrt babe Čengićkinje , te „literarnim gavanima“. Od istaknutijih polemika u to vrijeme Brešić navodi onu o romanu između realista i naturalista, a dinamici književnih zbivanja pridonosio je i sukob „starih“ i „mladih“, pri čemu se ne smije iz- gubiti iz vida utjecaj što su ga na književni život proizvodili brojne novine i časopisi. Gotovo jednaku pozornost posvetit će autor i književnoj historiografiji kao re- fleksiji o književnosti i usustavljivanju znanja o književno-povijesnim činjenicama, spominjući najpoznatije priloge i preglede/sinteze (Pavić, A. Mažuranić, Jagić, Lju- bić, Šafarik). Pri tome posebno naglašava značenje prve Jagićeve knjige iz 1867., u kojoj iščitava nastojanje da se književna historiografija utemelji na komparativnim načelima. Jagićeva je knjiga utoliko značajnija jer je u njoj, što Brešić naglašava, prvi put, sve do Hercigonjine Srednjovjekovne književnosti , sustavno obrađena najstarija hrvatska književna tradicija. U Brešićevu pregledu sustavno su popisane sve knji- ge navedenog predznaka (Zore, Pavić, Filipović, Miletić, Radetić, Šurnim, Medini, Andrić, Vodnik, Bučar, Šegvić...), a među najznakovitije ubraja Vodnikovu Povijest hrvatske književnosti I, za koju ističe da uz pouzdanost u podacima važnim drži i estetsko načelo, odnosno potvrđuje onu Barčevu iz „literarne historije“ napraviti „historiju literature“. Posebno poglavlje Brešić u pregledu književnosti 19. stoljeća posvećuje medijima. Naglašava pri tome, prvi put u našoj literarnoj historiografiji, njihovo značenje i ulogu, kako u modernizaciji hrvatskoga društva, tako zacijelo i u oblikovanju novije hrvatske književnosti, osobito u raznovrsnosti njezine tematske, stilske i žanrovske slike. Slično značenje imaju i institucije nastale u 19. stoljeću, od Matice ilirske, Na- rodnog muzeja, Družtva za jugoslavensku pověstnicu i starine, Hrvatskog narod- nog kazališta, Matice dalmatinske, Jazu (Hazu), Društva sv. Jeronima, Sveučilišta do Društva hrvatskih književnika (1900.) i dr. Znakovito je da su u svakome od tih društava i institucija preporoditelji imali značajne, nerijetko i presudne uloge i funkcije. U povijesnom razvoju hrvatska je književnost od najranijih dana održavala veze s