Nova Istra

559 Ivan J. BOŠKOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI i Vukotinovićeve Zimske misli , Starčevićeve, Kukuljevićeve, Veberove, Crnčićeve, Račkoga i Klaićeve podlistke, Brešić na prvo mjesto stavlja Šenou s Praškim listićima i Zagrebulje , čiju tradiciju kontinuiraju i Korajac, Kovačić, Jurković i Jorgovanić, a poglavito Matoš, ne propuštajući naglasiti da je popularnost feljtona rasla propor- cionalno rastu novina i časopisa. S pravom se može reći kako su rijetka imena, i ta- dašnjega književnoga i kulturnoga života, uspjela izbjeći izazovu novinske rotacije. Zanimljiva je stoga Brešićeva postavka o feljtonu kao„tiskanommediju, književnom žanru i stilu“, čime (se) pokazuje da se novinstvo i književna vrijednost ne isključu- ju. Argumentirajući posredno Matoševu misao da se u feljtonima „književnost sa boljim novinstvom poistovetila“, Brešić podastire prilog više uvriježenoj postavci o „novinstvu kao sudbini književnosti“! Književna kritika je posebno poglavlje Brešiće knjige. Kao sastavni dio svake književnosti i refleksija o govorenom i pisanom činu, kako ju je najlakše opisati, svojom ulogom da „istražuje, tumači i vrednuje književno djelo“ ona bitno pridono- si uspostavljanju vrijednosnog sustava i književne ljestvice. Posredničkom svojom ulogom kritičar, naglašava Brešić, čitateljstvo upoznaje s određenim djelom i potiče ga na njegovo čitanje ili nečitanje. Spominjući djela u hrvatskoj književnoj histori- ji koja se mogu smatrati svojevrsnim predtekstom kritičarskoj praksi hrvatskoga 19. stoljeća, kada se zahvaljujući Vrazu kritika osamostaljuje u zasebnu književnu disciplinu, Brešić – apostrofirajući Šulekovu misao da je „zvanje kritika mučno i nezahvalno“ – navodi rubriku Književne vesti u Danici gdje su se pojavljivale vijesti o književnim djelima. Zahvaljujući, međutim, Vrazu i njegovu odbijanju da piše davorije te glasnom otporu književnom diletantizmu i pisanju„izvan direktnoga po- litičkog angažmana“, kritika dobiva svoje pravo mjesto i značenje. Uz njega, Brešić također spominje da su se na knjige osvrtali i Bogović, Tkalčević, Dubravčić, Jurko- vić (najviše o kazalištu) te Šenoa, zacijelo „najupućeniji“ u književne stvari. Vrijedi svakako spomenuti i Jagića i prvog estetičara Markovića, ali i Kumičića, Pasarića, Iblera Desideriusa, Šrepela, Hranilovića i Čedomila u čijim je kritikama sresti i teo- rijske postavke vodećih europskih kritičara (Sainte-Beueva, Tainea, De Sanctisa...). Spominju se još i Politeo, Šegvić, biskup Mahnič, zatim Krnic, Petrović i dr. Kada je riječ o razdoblju moderne, u kojoj je kritika imala znatniju ulogu, posebno se Brešić osvrće na Cihlara Ivanova, Nehajeva i Livadića te Marijanovića i Matoša, zacijelo najistaknutije ime i kritičara visokih estetičkih načela. Na kraju poglavlja, u kojem oprimjeruje put što ga je književna kritika prošla u 19. stoljeću i u kojem se integri- rala u nacionalni književni sustav, autor zaključuje da se pojavila i prva antologija hrvatske književne kritike, ona Marakovićeva iz 1935. Bliska književnoj kritici je i polemika. Podsjećajući na to da će „secesioniste“, Ra- kovca, Vukotinovića i Vraza, Gaj nazvati Rakom, Vukom i Vragom, a skretanje s