Nova Istra

558 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ivan J. BOŠKOVIĆ dvaju tipova: „povijesnoga i društvenoga romana“. Pri tome je, „oslobađajući se pre- porodne matrice“, koja je od njega tražila da ispuni određene političke i socijalne zadaće„artikulacije i afirmacije nacionalnog identiteta“, u modernoj„žanrovski raslo- java, tematski fokusira na modernog čovjeka, njegova stanja i raspoloženja, očitujući i na planu izraza znakove slabljenja jake priče s jakim likovima koje popunjavaju digresije, analize, opisi, asocijacije i reminiscencije sve slabijih, nerijetko i suvišnih, modernome životu neprilagođenih likova“. U razmatranju o prozi u 19. st. – razumijevajući pod njezinim imenom široku skupinu književnih djela u kojoj su i roman, novela i kratka priča, ali i anegdota, aforizam ili vic“ – Brešić posebno poglavlje posvećuje putopisnoj književnosti, bio- grafiji (autobiografiji), memoarima, eseju i feljtonu. Od putopisa, vezanih željom za otkrivanjem dalekog i nepoznatog, izdvaja Put u Bosnu Matije Mažuranića, Vrazov Put u gornje strane i Nemčićeve Putositnice , ali i stranice Vukotinovića i Trnskog, Ku- kuljevića, Pavlinovića, Tkalčevića i Šenoe, čiju će tradiciju obogatiti iznimne stranice „velikoga trigrama“ (AGM-a) i F. Horvata Kiša, koji će im priskrbiti atribuciju ne samo„ponajljepšeg oblika“, nego i„prvorazredne književnosti“. Posebno će apostrofi- rati Jukićevo Putovanje iz Sarajeva u Carigrad za koji navodi da nije samo putopisno djelo, već i početak moderne književnosti u BiH. Stoga, bez obzira na odrednicu putopisa kao rubnoga žanra, začuđuje da je prva antologija hrvatskoga putopisa, ona Ježićeva, prvi put objavljena tek 1963. godine. Hrvatsko 19. stoljeće bilježi i tekstove biografskog i autobiografskog predznaka za koje Brešić podsjeća da je riječ o tekstovima „dugog trajanja“. Njihovoj brojnosti i značenju, sukladno težnjama preporodnog razdoblja, pripomogle su i rubrike to- dobne periodike. Slično vrijedi i za hrvatsku autobiografiju koja kontinuitet vuče još iz Bašćanske ploče i u čijoj je tradiciji mnoštvo pamtljivih stranica. Podsjećajući na često teško ustanovljivu razliku između autobiografije i biografije, Brešić posredno osvjetljava i memoarske stranice hrvatskog 19. stoljeća u kojima je sadržano – s obzirom da reflektiraju i privatno i društveno – mnoštvo detalja o vremenu, ljudima i događajima. Za ekspanziju eseja, Brešićeva je postavka, posebno su značajni novine i časopisi. Podsjećajući na to da naglasaka esejizma ima još u renesansnoj književnosti, nalazi ih i u Derkosa, Draškovićevoj Disertaciji ..., Rakovčevu Malom katekizmu , Vrazo- vim člancima i kod drugih tadašnjih autora. Brešić ističe Mažuranićev programski članak Hrvati Magjarom , Jagićeve i Kurelčeve napise, a najdublje esejističke stranice vezane su uz Matoša i njegove Oglede iz 1905. koje, s pravom, možemo nazvati po- najboljima u našoj književnosti. Ako se za esej može reći da su mu pomogli časopisi i novine, feljton je zahvalju- jući upravo njima stekao književni legitimitet i istinsku popularnost. Spominjući