Nova Istra

557 Ivan J. BOŠKOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI društvenih tema. U emancipaciji novelistike Brešić ključnu ulogu pripisuje časopisu Vienac , na čijim su se stranicama novelistima legitimirali Bogović, Jorgovanić, Trnski, Klaić, Perkovac, Dežman, Vukelić, Tomić i, dakako, sam Šenoa. On će – iako je „prošao Turgenjevljevu školu“ – za razliku od dotadašnje produkcije prepune „neobuzdane mašte“ suprotstaviti „angažman i tendencioznu književnost“ pa je u njoj, unatoč pri- mjetnim romantičarskim rekvizitima i slogu, sadržaja karakterističnih za realističku paradigmu (karakterizacija likova, realistički detalji, društvena aktualnost, analiza događaja i ljudi i sl.). Dakako, Brešić neće propustiti istaknuti kako dio otpora pre- ma Šenoi nema književni nego ideološki predznak, baš kako što će i naglasiti da na samome kraju stoljeća novelu zahvaćaju procesi dezintegracije vidljivi u fragmen- tarnoj naraciji, samoanalizi likova, naglašenoj psihološkoj motivaciji i dr. (Leskovar, Matoš, Nehajev, Livadić...). Osvrt na romanesknu dionicu hrvatske književnosti 19. stoljeća, za koju je „hr- vatska čitalačka publika stasala“, sukladno propedeutičkoj namjeni knjige, Brešić počinje osvrtom na tradiciju hrvatskoga romana. Podsjećajući na početke žanrovske prakse i Planine , u došenoinskoj tradiciji spominje Nemčićev Udes ljudski , Kraljevi- ćeva Požeškog đaka , Vukotinovićeva Štitonošu te Tkalčićev tekst Severila . Spominje također i Jarnevićkin roman Dva pira te Lorkovićev „roman u listovih“ Ispovijest , a posebno, primjereno književnim zaslugama, naglašava Šenoinu ulogu u razvoju i kanonizaciji romana. Pri tome ističe značenje njegovih povijesnih romana kojima je oblikovao „hrvatsku inačicu koja čuva glavne značajke europskog modela“, a govori i o folklornoj matrici povijesnog romana njegovih sljedbenika. Uz Šenou, Brešić posebno apostrofira i Kovačićeve romane, te Kumičićeve i Gjalskoga, ističući za po- tonje, Osvit i Za materinsku riječ , da slijede „Šenoine pripovjedačke instrukcije“. U Brešićevu pregledu prikladan su kratak opis našli i Josip Kozarac te Novak, atribuiran našim „najrealističnijim pripovjedačem“. Na kraju književnopovijesnog opisa romaneskne dionice hrvatske 19-stoljetne književnosti, Brešić zaključuje da je roman na samome razmeđu stoljeća dosegao visok „žanrovski standard“. Svoju rele- vantnost roman će zadržati i u razdoblju moderne kojoj iskorak čini svojim stilskim pluralizmom te vidljivim priklanjanjem crtanju psihologije i problema suvremenog pojedinca, čemu su Leskovar, Nehajev, Kozarac te Kamov dali poseban biljeg. Pod- sjeća u pregledu romana Brešić i na Šimunovića, Cara Emina, Kosora i pučko-po- pularne romane Deželića i Mayera, a osvrće se – što nije slučaj u dosadašnjim knji- ževnim pregledima – i na Šegrta Hlapića . Vrijedi parafrazirati Brešićevu zaključnu ocjenu da je u 19. stoljeću roman, kao nov oblik, „prošao put u kojem je tražio, u isto vrijeme osvajao teme, pripovjedne postupke, medije i publiku“, držeći se, od „ilirskoga do modernističkoga pokreta“,