Nova Istra

556 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ivan J. BOŠKOVIĆ Selski prorok , koja s temom iz ličke sredine predstavlja preteču pučkoga igrokaza, među kojima su Freudenreichovi Graničari gotovo zaštitni znak. Spominje Brešić i Neutstadtera, Simenunovića, Vl. Mažuranića, Okrugića Sremca, ali i E. Tomića i Šenou te njegovo promicanje francuskoga repertoara. U razvoju dramske književnosti 19. stoljeća Brešić značenje pridaje 1895. godini kada je otvorena kazališna zgrada te intendanturi Stjepana Miletića, podjednako značajnom i kao dramskom autoru, osobito po šekspirijanskoj dramskoj pentalogiji o hrvatskim kraljevima. Naznačuje ukratko Brešić i dramski rad J. Rorauera te Iva Vojnovića, zacijelo najvećega dramskog autora na razmeđu stoljeća, ali ne zaboravlja ni klasicistički dramski opus Tresića Pavičića. Podsjeća na dramski rad S. Tucića, M. Begovića, Petrovića Pecije i M. Ogrizovića, a najavljuje i pojavu novih imena – Ka- mova, Galovića i Krleže. Na kraju priloga Brešić podastire sliku dramske produkci- je, apostrofirajući Krležine Legende i Kamovljeve„antiestetičke koncepcije“ kao nove mogućnosti hrvatske dramske literature. U kontinuitetu književne tradicije hrvatska književnost 19. stoljeća bilježi sve prozne oblike, od romana i novele, do putopisa, biografije i autobiografije, memo- ara, eseja i feljtona. Novela pak, kao čvrsto „strukturirani i zatvoreni“ prozni oblik, u svojemu je razvoju primala i domaće i vanjske književne poticaje, bez obzira na to što je domaće čitateljstvo – kako navodi Brešić – potrebe za njom „namirivalo“ književnom predajom, narodnim pričama, kraćim ili duljim pjesmotvorima različite književne vrijednosti. Pojavu novele Brešić vezuje uz pojavu tiskanih medija, novi- na i časopisa, apostrofirajući Vrazove riječi da je „najprikladnia namama za štioca“. Upravo o tome rječito svjedoče stranice Danice , Zore i Kola , a pedesetih godina i glavnoga književnoga glasila, Nevena . Koliko je potreba za novelama bila izražena, svakako je zanimljiv podatak, a Brešić ga naznačuje, kako je M. Stojanović tražio da se u nedostatku izvorne novele „posegne za prepričavanjem narodnih pjesama“, pa neke novele, poglavito one iz korpusa hajdučko-turske novele, umnogome i nisu do li prepričane narodne pjesme. Svakako je znakovit i podatak, a autor ga svjesno podastire, da je 1854. godine jedan od članova Matice ilirske Nevenu dao 26 dukata kao nagradu za „četiri najbolje izvorne pripoviedke“, a pripale su L. Botiću, J. Tom- boru, D. Jarnević te B. Lorkoviću. Govoreći o todobnoj novelistici, o kojoj je sustavan članak napisao u Viencu 1885. godine V. Klaić, Brešić ističe da su naši novelisti u početku oponašali narodne pripovjedače, a odlikuju ih – što je već izraženo u hrvatskoj književnoj historiografiji – idealizirani likovi žena i domovine, trivijalni romantičarski stereotipi s otmica- ma, prerušavanjima, otrovima i dvobojima i sl. Odmak od navedene prakse, često nazivane i pripovijestima , poviestima , novelama , pričicama , crticama , noveletama , pri- poviedkama ..., vidljiviji će biti sedamdesetih godina, poglavito u obradi suvremenih