Nova Istra

555 Ivan J. BOŠKOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI činjenicu da s banske stolice odstupa najomraženija ličnost hrvatskoga političkoga i kulturnog života, Khuen-Héderváry. Posljedice toga bit će protjerivanje studenata koji će književno stvaralaštvo nastaviti u bečkoj i praškoj sredini i posredno otvo- riti aktualno pitanje o društvenoj ulozi same književnosti. I dok je mladi naraštaj kritički progovarao o stanju hrvatske kulture i književnosti i zalagao se za njihovu europeizaciju i emancipaciju, stariji su – kako je poznato – nastojali zadržati veze s književnom tradicijom. U početku su književnu živost stvarali brojni proglasi i manifesti te kritika i polemika, a kasnije, kada intenzitet književnih događanja slabi, pojavljuju se i lirika, kraće pripovjedne vrste i eseji te drama i roman. Te promjene, poglavito u odnosu na realističku stilsku paradigmu, Brešić apostrofira u tekstovima Leskovara i Matoša, ali i Vojnovića i Kozarca. Sukladno tome godinu 1895. uzima početkom hrvatske moderne, a 1914. – kada umire Matoš i kada se pojavljuje Hr- vatska mlada lirika – njezinim završetkom. I dok se navedena antologija može sma- trati završnom stranicom jedne književne prakse, pojavljuju se na njezinim stranica- ma i imena koja će otvoriti novo poglavlje hrvatske pjesničke prakse sa Šimićevim i Krležinim ekspresionističkim intonacijama. U moderni, sukladno njezinoj stilski pluralističkoj paradigmi, Brešić iščitava odjeke neoromantizma, realizma, naturalizma, impresionizma, dekadentizma, in- dividualizma, psihologizma, misticizma, esteticizma, secesije i drugih„izama“. Pozi- vajući se na Posavčevu misao, apostrofira subjektivnost, iracionalnost i estetizaciju kao odlike, a u njoj uz liriku te kraće oblike izdvaja i psihološko-simboličke naglaske u novelistici i romanu. U opisu lirike posebno se osvrće na ulogu Matoša, Vidrića, Domjanića, Begovića i Nazora, osvrće se i na dijalektalno pjesništvo, da bi na kraju zaključio kako je svoju važnu dionicu u oblikovanju„nacionalnog lirskog standarda“ lirika zadobila u dvjema antologijama: onoj iz 1842. (Rakovac-Vukotinovićevoj) te Hrvatskoj mladoj lirici (1914.). Kao argument u prilog svakako je i Brešićev priziv Šoljanove ocjene kako je „po ostvarenju i brojnosti značajnih pjesnika 19. stoljeće najbogatije u povijesti hrvatske poezije“. Druga dionica Brešićeva pregleda hrvatske književnosti 19. stoljeća posvećena je drami/dramskoj književnosti. Njezina produkcija međutim, kako pokazuje, nije bila adekvatna preporoditeljskom uvjerenju da svaka nacija mora imati sve žanrove. Stoga su se umnogome oslanjali na književnu tradiciju, uzimajući iz nje ono što je odgovaralo preporodnim potrebama i nastojanjima. Posebno se uzimalo ono što je i jezično bilo bliže, poglavito jer je utjecaj bečkoga i njemačkoga kazališta, ali i oblika pučkoga kazališta, osobito u zagrebačkoj sredini, još dugo vremena izražen. Poseban je interes u početku zbivanja pokazivan za povijesnu tragediju, da bi kasnije, najprije zahvaljujući Demetru, Nemčiću i Kukuljeviću, interes pokazivan i za druge žanrove. Brešić posebno apostrofira Starčevićevu romantičku tragediju iz hrvatskoga života