Nova Istra

554 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Ivan J. BOŠKOVIĆ pote, naglašene liričnosti i misaone lapidarnosti. Drugi je Stanko Vraz koji se pjes- ništvom suprotstavio budničarsko-davorijaškom diletantizmu i u nj unio europski duh i forme, a treći je Petar Preradović koji je, uz radosti ljepote jezika, pokazao da je poezija i društveni, ali najprije intimni stvaralački čin. U književnosti sedamdesetih godina Brešić posebno mjesto pripisuje velikom Šenoi; atribuirajući ga piscem jednog od„najraznovrsnijih i najznačajnijih opusa 19. stoljeća“, u njegovu pjesništvu apostrofira povjestice („historijske balade“) s temama iz nacionalne prošlosti i predaje. Uz želju da bude od koristi svojemu narodu, Brešić navodi da je Šenoa svojom poezijom utjecao i na labavljenje silabičkih načela u po- eziji te korištenju ritmičkih svojstava našeg akcenatskog sustava, a odjeke njegovih povjestica, posebno Propasti Venecije , nalazi u Matoševim i Vidrićevim stihovima. U osvrtu podsjeća Brešić i na Markovića, Jorgovanića i Vukelića, Palmovića, Cirakija i Harambašića, Badalića i druge, izričući da su se oslanjali kako na domaću, tako i na europsku književnu topografiju. Poznato je, što Brešić i ističe, da lirika u Šenoinu dobu nije imala onaj status kakav je imala i uživala u preporodu, a stoji i ocjena književne historiografije da ni spomenuti pjesnici nisu bili podjednakih stvaralačkih kapaciteta. Stoga su ostali zapamćeni (tek) kao daroviti stvaraoci čiji je pjesnički ulog, unatoč pokojoj uspje- lijoj, pa čak i antologijskoj kompoziciji, više povijesnoga negoli estetskoga traga i značenja. Vrijedi to i za lirske proze Frana Mažuranića, ali i domoljubno pjevanje „Starčevićeva mezimca“ Harambašića. Dakako, posebno mjesto u pjesništvu devetnaestoga stoljeća, u njegovoj realistič- koj stilskoj dionici, ali i općenito, pripada „velikom Silviju“, „prethodniku naših mo- dernista“, koji je poezijom„kozmičkih i biblijskih simbola“ pripremio put pjesništvu „drugog preporoda“. Uz ostalo, Brešić mu pripisuje da je „subverzivno djelovao na preporodnu pjesničku matricu“ i na depatetizaciju pjesničkoga jezika. Unatoč tomu i snazi Kranjčevićeva traga, pjesništvo će još dugo ostati vezano uz domovinske teme i nadahnuća, a istu će ulogu imati i žanr povijesnoga romana sa Šenoom kao za- štitnikom, jer će popularizacija nacionalnih tema biti vezivno mjesto sa čitalačkom publikom i njezinim ukusima. Ako je u historiografiji općepoznato da je Šenoa svo- jim djelom presudno utjecao na stvaranje čitalačke publike i njezina ukusa, Brešić će iznova apostrofirati i ulogu novina i medija, smatrajući ih promotorima nacionalne ideje s utjecajem na obogaćivanje književne ponude i proizvodnje, pri čemu se iz vida ne smije ispustiti i mecenatsko djelovanje pojedinih velikana poput, primjerice, Strossmayera i dr. Podjednako s utjecajem na društveni/politički i književni /umjetnički život, na samome kraju 19. stoljeća, Brešić apostrofira dvije godine i dva uz njih vezana doga- đaja. To su 1895. i 1903.; prva je vezana za spaljivanje mađarske zastave, a druga uz