Nova Istra

553 Ivan J. BOŠKOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI jezik i njegova književnost bili glavno sredstvo u borbi za političku i nacionalnu državu. Među čimbenicima nacionalne emancipacije i integracije posebno se pritom apostrofira uloga (nacionalne) književne tradicije te svijest o njezinu značenju, kao i uloga usmene narodne književnosti te poticaji i utjecaji todobnih europskih kultur- nih i književnih događanja. Otuda, uza specifičnosti hrvatske književne prakse toga vremena, zacijelo i vezanost s književnošću europskoga romantizma, koju Brešić aktualizira na nekoliko razina: mističnoj vjeri u hrvatstvo, zanimanju za jezik, mi- tove, prošlost i egzotiku te Orijent, za biblijske teme, vizije velike Ilirije i Slavije, ali i za motive noći, groblja, boli, uzvišene ljubavi prema ženi i sl. Unatoč navedenome, Brešić s pravom naglašava da hrvatska književnost zbog specifičnosti svojega razvoja nije uspjela razviti sve značajke europske romantike. U ime viših, nacionalnih ciljeva i zadaća hrvatski su romantičari zatomili mnoge svoje književne energije i poticaje, iako žanrovska slika književnosti „ilirskoga“ vremena pokazuje duboku povezanost s vlastitom tradicijom, ali i s europskom književnom praksom, što rječito sugeri- ra kratak osvrt na rodove i vrste ilirske književne prakse – liriku, epiku, dramsku književnost, putopis, publicistiku, književne povijesti i dr. Posebno će Brešić nagla- siti ulogu periodike u stvaranju i promicanju književnosti te njezinoj kanonizaciji, osobito apostrofirajući značenje Šenoina Vienca u kojemu se taj proces kanonizacije mlade nacionalne književnosti i okončavao. Pri tome navodi misao da su književ- nost svoga vremena ilirci doživljavali kao novu, a stariju su književnost i književnu tradiciju prilagođavali svojemu, modernom shvaćanju nacionalne, ujedno i moderne europske književnosti, dovodeći je u vezu s novinama i časopisima u kojima Brešić, s pravom vidi „novi i najstabilniji oblik književne tradicije“. Sliku hrvatske književnosti Brešić razlaže žanrovski, a svoj pregled/opis započi- nje lirikom. Po njegovu su mišljenju četiri razloga za to: prvi je njezina veća zastup- ljenost od ostalih književnih rodova; drugi je taj da je u 19. stoljeću i romantizmu „došla na visoku cijenu“ zbog naglašene subjektivnosti i neposrednosti; treći leži u činjenici da se pojam lirike u ilirizmu i počeo koristiti te u moderni dosegao najveću popularnost, a četvrti je jer u narodnom preporodu upravo lirici namijenjena pre- važna društvena zadaća u nacionalnom životu. Štoviše, preporoditeljska nacionalna ideologija bila je, reći će Brešić, zamah pjesničkom stvaranju, pa ne iznenađuje da su pjevali – gotovo svi! Razlozi, kao što je poznato, nisu umjetničke naravi i nagnu- ćâ, nego – „osjećaji političke dužnosti“ i nacionalnih ushita i zanosa. Pri tome se, kako ističe, pjevalo na svim jezicima koji su bili u društvenoj uporabi. Obuhvativši, ponajprije razlozima namjene, imena koja su pjesnički stvarali u tom vremenu, Bre- šić trojici posvećuje cjelovitiji opis. Najprije Mažuraniću i Smrti Samil-age Čengića kojim je, spajajući različite pjesničke tradicije, napisao „velebno djelo“ i „uzor spjev“ i u 1.134 deseteračko-osmeračka stiha oblikovao djelo skladne i gotovo uzvišene lje-