Nova Istra

551 Ivan J. BOŠKOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI je morao ponuditi odgovor. Prvo je: Što je to hrvatska književnost ?, i drugo: Što je to novija hrvatska književnost ? Premda se može učiniti kako je odgovor na postavljena pitanja (gotovo) samorazumljiv, u sažetom„opisu“ Brešić pokazuje da to i nije tako. Umjesto jezika, za koji se vjerovalo da je pouzdan kriterij za oblikovanje predodžbe o našoj književnosti, na čemu se temeljila i tradicionalna književna historiografija, navodi deset kriterija i razina koji mogu pomoći u cjelovitijem konstituiranju slike o hrvatskoj književnosti, dakako u interakciji i složenim procesima kulturne razmje- ne. Premda bi se taj kompleks mogao svesti na razinu odnosa teksta i konteksta , Bre- šić posebno nastoji naglasiti vrijeme i prostor , pisce i djela , jezike , pisma i žanrove , kon- tekst i tumačenja , ne zaboravljajući to da bi i neke druge činjenice itekako pomogle u konstituiranju navedene slike, poput prozodije, tiska, društvenih staleža, državnih zajednica i drugo, na što mjestimice upozorava u refleksijama i asocijacijama koji- ma knjiga obiluje. Pa premda bi tematiziranje navedenih sastavnica sliku hrvatske književnosti pokazalo nadasve bogatom i reljefnom, Brešić ne propušta istaknuti da one ne bi mogle osvijetliti i neka njezina „zamućena mjesta“ odnosno „kontaktnu zonu“ između dvaju do jučer uvriježenih modela studija hrvatske književnosti: onaj temeljen na podjeli hrvatske književnosti na stariju hrvatsku književnost i noviju hrvatsku književnost. Pri tome, s pravom, misli na drugu polovicu 18. stoljeća, na- lazeći odgovor u samome stoljeću i njegovu karakteru. Naime, Brešić je svjestan utjecaja koji su i na društvene odnose i na književnost roga stoljeća izvršila neka od ključnih događanja, poglavito francuska revolucija. S njima na scenu, naime, dolazi mlado građanstvo i civilno društvo koje pojedincu, neovisno o njegovu podrijetlu ili društvenom statusu, namjenjuje do jučer nepripadna prava, a s njim se javlja i nov, do tada nepoznat pojam nacije. U njoj, kako će se pokazati – na što Brešić ukazuje u kratkoj povijesnoj refleksiji – ulogu homogenizacije i reprezentacije imaju i kultura, religija, prostor, gospodarstvo i tržište, što će gotovo presudno utjecati na društvena i politička gibanja na širokom europskom prostoru, dakako ne, kako ističe, posvuda s jednakim„sredstvima, snagom i rezultatima“. Ta će se različitost ogledati i u nosi- teljima ideje nacionalne književnosti; dok je u jednih naroda ta uloga pripala držav- nicima, diplomaciji, političarima, vojsci, u drugih tu ulogu preuzimaju književnici i svećenstvo. Riječju, kod jednih je naroda prevladavala politička dimenzija, a kod drugih kulturna; u jednih je politička nacija stvarala kulturnu naciju, a u drugih je kulturna, kao što je to slučaj kod nas, prethodila stvaranju političke nacije. Stoga je Brešić u pravu kad ističe da je navedena razlika u „proizvodnji kolektivnih identite- ta“ zacijelo utjecala i na činjenicu da se našoj književnosti gotovo do jučer„osporavao njezin romantičarski karakter“. Brešić višekrat navodi da je uloga 18. st. u konstituiranju hrvatske nacionalne književnosti, poglavito 19. stoljeća o kojemu piše, premalo naglašena. Ne problema-