Nova Istra

547 Boris Domagoj BILETIĆ PRILOZI O ZAVIČAJU Neki prigodničarski tonovi, oduševljenja efemerijama, postignućima gospodarske, industrijske i slične naravi, što se od književnika baš i ne očekuje, odnosno koji i kakvi ga onda tragovi kao „mrljice“ prate do kraja života pa i „onostran“, sve to ne može umanjiti značaj i značenje Tugomila Ujčića najprije u zavičajnomu, širemu i užemu, kontekstu. To znači da ne bi bila cjelovita, potpuna, kvalitetna ni pouzdana nijedna književna, publicistička pa ni popularno povijesna panorama, jednako kao ni pregled školstva Istre minuloga stoljeća, osobito njegove druge polovice, bez spo- mena, uvrštenja i problematiziranja Ujčićeve pojave u svome vremenu i prostoru. Socijalno i ako hoćemo klasno, povijesno i mitsko-mitološko, i mnoge druge pred- metno-tematske odrednice mogu se pridjenuti ovome autoru, najprije kao pjesniku, ali i tvorcu tekstova unutar drugih književnih i neknjiževnih žanrova i funkcionanih stilova. O njegovim pogledima na jezik i Ujčiću kao autoru pedagoške publicistike u ovome kratkom osvrtu ne bih donosio nekakve „konačne“ zaključke, pogotovo ne „ocjene“ kada su jezične teme posrijedi. Mislim da će izložba koja se već dugo pripre- ma, o Ujčićevu životu i djelu, a za koju sam„rubno“ i sam bio zamoljen uključiti se, o njemu dati pregledniji i cjelovitiji uvid, baciti, kako se veli, „novo svjetlo“ na život i rad jednoga svestranog i neumornog pregaoca kakvima ne oskudijevamo, ili bar nismo oskudijevali, a koje je vrijeme potvrdilo. 3. Ujčićevo mjesto u zavičajnoj memoriji danas Jest, vrijeme je neumitan sudac, ali kada se kaže „doći će njegovo/nečije vrijeme“, uvijek se misli nekako retorički, dakle ne baš preozbiljno. Takav je slučaj s mnogima o kojima danas ne samo da ne znaju djeca, mladi, učenici i studenti, negoli ni mnogi njihovi učitelji, nastavnici... Kontinuitet memorije, i one glede nacionalnih veličina i one o zavičanim vrijednostima i njihovim istaknutim pronositeljima – među ko- jima u prošlome stoljeću svoje neupitno i ugledno mjesto ima, ili bi trebao imati, prof. Tugomil Ujčić – taj kontinuitet kao da je u današnje doba prekinut. Je li riječ o medijskom teroru površnostima, potrošnim prskalicama i svjetlucavu celofanu u što režiseri planetarne amnezije upakiravaju ništa, pa se takvo stanje odražava i u prosvjeti, u znanosti i umjetnosti? Ili je potonja ocjena možda preoštra, a bojazan da gubimo i da ćemo izgubiti sebe neutemeljena? U odgovore se ne bih upuštao jer ih ne znam, ili ih se bojim, ali znam da je čitava formula ne samo zavičajnosti, već i nacionalne kulture – ili preformulirana, ili možda samo u trenutnoj krizi, ili je pak izgubljena zauvijek, a novih sadržaja joj ne vidimo. Ne će valjda biti da su Čakavski sabor, Matica hrvatska, Akademija znanosti, Društvo književnika... i dr. institucije zaludu djelovale desetljećima i stoljećima. A bez ličnosti poput prof. Ujčića i sličnih zanesenjaka najprije svoga grada i zavičaja (odakle kreću sve naravne spoznaje o velikome svijetu i njegovim fenomenima), bez dakle toga kreativnog mostobrana