Nova Istra

507 Oleh HIRNYK HRVATI I UKRAJINCI uvjeri u promašaj takvoga koraka i nagovori neka se stavi na listu Hrvatske Demo- kratske Zajednice, nedugo zatim uvjerljive pobjednice na izborima, a kojoj je stranci neko vrijeme Kačić bio sklon, pokazala uzaludnima. Jer Kačić je vrlo dobro razumio prirodu postkolonijalne pojave, koja prati sve narode na putu prema neovisnosti, a to je proces postupnog formiranja novih partija, stranaka, blokova, javnih koalicija, koje se pogrješno karakteriziraju kao „demokratski proces aktiviranja političkoga života“. Kačić odlučuje tome se procesu od početka suprotstaviti. Unatoč progno- zama, Kačić pobjeđuje u svome izbornom okrugu i postaje narodnim zastupnikom prvoga demokratski izabranoga Hrvatskog sabora. U njegovu političkome životu geslo mu postaje ono uklesano u kamenu nad vratima dubrovačke Kneževe palače: „Obliti privatorum, publica curate“ (lat. Zanemarite osobne interese, prednost dajte zajedničkima ). 99 Već 1995., nakon što je izišao iz politike, na pitanje novinarke pla- nira li se ponovno vratiti u politički život, Hrvoje Kačić odgovara: „Nema te stvari koju za Hrvatsku nisam spreman napraviti da se jednom maknemo iz balkanskoga blata i barbarstva koje nam uvijek iz Bizanta dolazi. Dakle, sve su opcije otvorene. Ne samo da bih ‘cessnom’, ponovno u ratnim uvjetima, pošao u Podgoricu i Beograd, nego bih pošao i na prvu crtu fronte. Sve za spas Hrvatske“. 100 Temperamentan karakter Ne treba od Kačića očekivati posebnu literarnu estetiku u opisu događaja. Njegova knjiga ne izlaže sustavno, ona je zbornik članaka, govora, intervjua i javnih nastupa, dakle slična je dnevniku s ratišta. Između redaka iščitava se temperamentan autorov karakter, njegovo građansko junaštvo. Makar se riječ „junaštvo“ češće koristi kada je riječ o vojnicima prve obrambene crte, ništa nije manje junaštvo bilo umijeće da se zadrže položaji na prvoj obrambenoj crti diplomatskih borbi. Međutim, Kačić je skloniji govoriti o mladićima, studentima, običnim ljudima koji su branili grad Dubrovnik, štiteći biser svjetske kulture od tzv. regularnih postrojba Jugoslavenske narodne armije ( JNA), crnogorskih rezervista i četničkih bandi iz obli- žnjih Srbima nastanjenih sela Hercegovine. U priči o herojskoj obrani Dubrovnika, Kačić poseže za neočekivanim simboličnim metaforama, uspoređujući rodno mjesto s baskijskom Guernicom, a tvrđavu Srđ sa španjolskim Alcázarom. „Ta simbioza Al- cázara, koji su napadali i uništavali ‘crveni’, i Guernice, koju su bombardirali i razarali ‘crni’, upravo na primjeru Dubrovnika i Srđa impresionirajuće zadivljuje. U metafori Guernice i Alcázara sadržaj je drame da se na Hrvatsku oborilo ono što je još ljevije od 99 Isto, 435. 100 Isto, 378.