Nova Istra

503 Oleh HIRNYK HRVATI I UKRAJINCI Русского, Русскому ... i tako dalje. 87 Jezikoslovne nejasnoće U „Žitju“ sv. Ćirila spominje se kako je on, prebivajući u Korsunu Hersonskom, naišao na evanđelje i psaltir napisan „ruskim pismom“. 88 U kolofonu na početku „Reimskog evanđelistara“ hrvatski knjižar glagoljicom je napisao: „ Лєт господнiх 1395 тато Евангєлiє єсто су пiсанi словянскiм язiкем . [...] А то пiсмо русске дал нєбожтiк Карел чтвртi цар Рiмскi ко славянi томуто клаштру “. 89 (Ovdje autor pod pojmom„ пiсмо русске “ razumije najstariji ćirilični tekst „Reimskoga evanđelistara“, a „ словянскi язiк “ – to je hrvatska glagoljica!). Razumljivo je da su takvu „lingvistič- ku nejasnoću“ vrlo uspješno koristili ruski povjesničari u korist ruskoga kolonija- lizma; kao: Evo, vidite, ipak je sve ovo naše, to jest rusko (u suvremenom značenju te riječi). Pritom je 1978. godine čak objavljen „Rječnik staroukrajinskoga jezika XIV.-XV. st.“, koji zbog ideoloških razloga vrlo općenito određuje pojam„Rus’“ („te- ritorij naseljen istočnoslavenskim narodima“). Naprotiv, tumačeći pridjeve „ руский “, „p усскии “,„p оускии “,„ pусскіи “ i tako dalje, rječnik je vrlo konkretan, predstavljajući ih, što se tiče „istočnoslavenskih zemalja u sklopu Kraljevine Poljske i Velike kneže- vine Litve“, a stanovništvo Velike kneževine Moskovske tijekomXIV.-XV. st. prema spomenutim pridjevima nije imalo nikakav odnos. 90 Ovdje se postavlja pitanje za ozbiljnu raspravu: „Zašto su Rusini postali Ukrajinci?“, o čemu možemo napisati cijelu biblioteku knjiga. Ipak, povjesničar Jaroslav Daskevič ističe kako je„u današnje vrijeme potpuno (...) razumljivo da zamjena naziva Rus’, Rusin s Ukrajina, Ukraji- nac – nije zamjena jednoga naziva boljim (kao što je to bio slučaj u kolonijalnim zemljama, kada je Cejlon postao Sri Lanka, a Siam pak Tajland), nego potreban čin, kako bi se ugroženi oslobodili nasilne asimilacije tlačiteljâ“. 91 Posrijedi je jedinstven slučaj koji nema analogija u europskoj povijesti. Naravno, ne treba se nadati preustroju povijesti unatrag, tj. da se Rusi odreknu „ukradenoga imena“ i okrenu svojemu pravom identitetu, spoznavši da je „Moskovi- 87 Vidjeti: „ Покажчик словоформ апелятивної лексики “ // Грамоти XIV ст ., Наукова думка, Київ , 1974., 186. 88 C. O. Висоцький, Київськa письмена школа X-XII ст . , 22. 89 Za hrvatski tekst Reimskoga evađelistara na glagoljici i tumačenje teksta kolofona vidjeti: http:// bit.ly/glag-reims. Cjeloviti tekst: www.bm-reims.fr. 90 Словник староукраїнської мови XIV-XV ст . / Rječnik staroukrajinskoga jezika XIV.-XV. st., sv. 2., Наукова думка, Київ , 1978., 308-309. 91 Я. Дашкевич, „Етноніміка між наукою та політикою або довкола національного імені українського народу “. (Etnonimika između znanosti i politike, ili o narodnosnome imenu ukra- jinskoga naroda) u: Є. Наконечний, Украдене їм׳я. Чому русини стали українцями . (Ukra- deno ime. Zašto su Rusini postali Ukrajinci), Піраміда, Львів , 2004., 7.