Nova Istra

501 Oleh HIRNYK HRVATI I UKRAJINCI gramatike ukrajinskoga jezika. Godine 1676., nakon smrti cara Alekseja Mihajloviča, odsluživši petnaest godi- na na robiji u Tobolsku, Križanić se vraća u Moskvu, gdje susreće staroga znanca, svećenika Maksima, koji je u to vrijeme zbog zasluga pred Moskvom napredovao do episkopskog zvanja i promijenio ime u Metodije. 79 Unatoč, na prvi pogled, pogodnim okolnostima za završnu realizaciju „intentio moscovitica“, hrvatski misionar moli novoga ruskog cara Fedora Aleksejeviča da ga otpusti. Nakon „sibirskoga lječilišta“, Križanićeve su „ekumenske vizije“ vjerojatno izblijedjele i sada su mu izgledale kao potpuna utopija. Napustivši Moskvu, Hrvat zbog„nerazumljivih“, kako smatra Golub, razloga dolazi u Vilno (Vilnius) i zaređuje se kod dominikanaca. Tijekom sibirskoga zatočeništva Križanić je imao vremena za donošenje nove odluke koja, razumljivo, više nije uključivala Moskvu. Sada više ne moskovskome caru, već poljskome kralju Janu III. Sobieskom hrvatski misionar piše svoju „Historia de Sibiria“. Osjeća se kako hrvatskome istraživaču, dr. Golubu nije baš ugodno o tomu go- voriti. On dvaput izbjegava spomenuti kraljevsku titulu Jana III., ograničavajući se podatkom kako se godine 1683. Križanić priključio „vojsci Jana Sobieskog“, koja se žurila prema Beču opsjednutom Turcima, gdje je završio život hrvatskoga misiona- ra. 80 Prosječni čitatelj, koji nije pobliže upoznat s poviješću Poljske, Litve i Ukrajine, može steći dojam da je riječ o nekom vojskovođi, a ne o poljskome kralju i velikome knezu litavskom. „Intentio moscovitica“ (moskovski naum) profesora Goluba tako je posve razumljiv: on želi da, najprije u povijesnoj memoriji, Juraj Križanić ostane „rusofil i ekumenski vizionar“ koji je u Moskvi našao „lumen ad revelationem genti- um“ (svjetlo prosvjetljenja narodâ) i postao „prorokom ruskoga mesijanizma“ (čitaj: ruskoga kolonijalizma). 81 Govoreći o ukrajinsko-ruskim povijesnim usporedbama, moramo imati u vidu (posebno oni koji proučavaju povijest Ukrajine s hrvatske strane) još jedan koloni- jalni fenomen koji Thompsonova naziva „lingvističkom nejasnoćom“. On se, taj fe- nomen, najprije pojavio u anglojezičnoj sredini, gdje se izrazima „Russia“ i „Russian“ prevodi desetak i više ruskih riječi i izraza, kojima se posebno označava državu koja je postojala u predmongolskom razdoblju (XIII. st.) sa središtem u Kijevu. Ipak, u tom kontekstu pojam„Rus” objedinjuje teritorije Bjelorusije i Ukrajine, ali ne i Mos- kovije, to jest suvremene Rusije. 79 I. Golub, Križanić , 103. 80 Isto, 37-38. 81 Isto, 38.