Nova Istra

498 HRVATI I UKRAJINCI Oleh HIRNYK mom, hetman Ivan Vihovski godine 1659. porazio je blizu Konotopa moskovsku brojnu (100.000 vojnika) vojsku predvođenu kneževima Aleksejem Trubeckim, vojskovođom Grigorijem Romadanovskim ( Григорій Ромадановський ) i Semjo- nom Požarskim ( Семен Пожарський ), koje je ruski car poslao da dodatno ponize nepokorene Ukrajince. Kako primjećuje suvremeni istraživač ukrajinskoga nacio- nalizma Kiril Galuško, ukrajinski povjesničari, prisjećajući se Konotopa, s užitkom citiraju istaknutoga ruskog povjesničara Sergeja Solovjeva (oca filozofa Solovjeva): „Ljepota i ponos moskovske konjice... nestali su u jednom danu... Nikad više nakon toga moskovski car nije uspio poslati na ratište tako sjajnu vojsku. U crnini je Alek- sej Mihajlovič izišao pred narod, i užas je prekrio Moskvu...“ 67 Kozaci Međutim, tada su (i ne samo tada) poljsko-ukrajinski odnosi ponovno (po tko zna koji put) zapeli o „povijesne grablje“, pokopavši time predivnu ideju stvaranja zajed- ničke države. Tome je pridonio i anarhistički, osiromašeni dio ukrajinskih Kozaka, na čijoj je strani, prema riječima hrvatskoga istraživača Ivana Goluba, nastupao Juraj Križanić, vjerojatno pišući po diktatu nižinskoga protopopa („starješina nad paro- hijskim svećenstvom“) Filimonova, tj. „ekumenističko obraćenje“ prema nižim slo- jevima Kozaka, čijim rukama je pogubljen Jurij Nemyryč – „najobrazovaniji Rusin, aristokrat i prvi kancelar, zamišljene po njemu, ali ne i ostvarene, Velike kneževine Rutenske“. 68 Žalosno je to što su neki hrvatski istraživači pozitivno ocijenili Križanićevu po- dršku „pravoslavnim Kozacima u njihovoj budućoj borbi protiv Poljske“, tumačeći njegovo posve destruktivno djelovanje u korist anarhičnih osiromašenih Kozaka kao„progresivno i objektivno“. 69 Ipak, problem nije toliko u hrvatskim istraživačima, ipak su oni do zaključaka došli zahvaljujući tome što je „Rusiji pošlo za rukom po- složiti dijelove svojega povijesnog diskursa s pomoću Zapada, ili pak preslagivanje istih uz vlastite komentare ili primjedbe, prikazujući ih kao općepoznate. Otklon prema obrambenom diskursu, takoreći kroz sporedna vrata, osigurao je ‘neprimjet- nost’ Rusije kao treće strane“. 70 67 К. Галушко, Украинский национализм: ликбез для русских , Темпора, Київ, 2010., 232- 233.; Н. Яковенко, Rasprave o povijesti srednjovjekovne i ranonovovjekovne Ukrajine , 375. 68 Н. Яковенко, isto. 69 I. Banac,„Mjesto Jurja Križanića u hrvatskoj kulturnoj povijesti“, u: Homo imago Dei. Miscellanea in honorem Ioannis Golub , 343. 70 Е. Томпсон, 53. Juraj Križanić (1618.-1683.), u Rusiji poznat kao Jurko Križanić Srbljanin, djelovao je i u Bjelo- rusiji. Bio je prvi nositelj ideje sveslavenstva kao jezične i etničke cjeline, crkvene unije te njegova duhovnog i kulturnog jedinstva. U središtu njegova zanimanja bila je Rusija koju je smatrao je-