Nova Istra

494 HRVATI I UKRAJINCI Oleh HIRNYK 1948. raskinuo odnose sa Staljinovim Sovjetskim Savezom i prionuo izgradnji vlas- tita modela jugoslavenskog„socijalizma s ljudskim licem“. Međutim, formalno raski- nuvši s Rusijom, Tito je ostao duhovno ovisan o njenoj totalitarnoj politici, koja je apologeta dobila u osobi Slobodana Miloševića za vrijeme raspada Jugoslavije. Začuđuju nezgrapna upozorenja Solovjeva glede budućih mogućih suparnika Rusije u borbi za Carigrad i nadzor nad balkanskim prostorom. Čini se kao da znameniti (izvanredan) ruski filozof zaboravlja odakle su došli kršćanski sveci, sveti slavenski prosvjetitelji Ćiril i Metod, i čitava slavenska pismenost (glagoljica i ćiri- lica), kada ove narode naziva „manje nadarenima“! Posebno je upečatljivo potpuno proturječje ovoga filozofa: s jedne strane, Rusiju „poziva“ da se oslobodi „slijepoga nacionalizma“, s druge, pak, da neskromno gradi planove o zauzimanju „drugoga Rima“, a moguće, podsvjesno, i „prvoga“. (Pa zašto ne bi, zar apetit ne dolazi jedući?). Štoviše, upozorava da Rusiji prijete „čvršći u svojim ograničenim duhovnim cilje- vima“ Bugari, istodobno priznajući kako je Rusija u stanju „nemirnoga i slijepoga opskurizma“! Kolonijalna retorika Eva Thompson zato ima pravo tvrdeći da je za razliku od „obrambenog naciona- lizma“ agresivni, to jest „ekspanzivni nacionalizam“ usmjeren pretežno prema van, i zbog toga „manje svjestan vlastita šovinizma i kolonijalnih težnji“. 51 Jednako tako čudnim se doima opis koji Solovjev daje o „europejstvu“ Petra I., koji kao da je odu- stao od „slijepog nacionalizma Moskve“ i krenuo europskim putem„prosvijetljenog patriotizma“. 52 Suvišno je podsjećati na to kako su „prosvijetljeni patriotizam“ eu- ropskoga obrasca osjetile Ukrajina, Bjelorusija i drugi narodi koje je kolonizirala tadašnja Rusija. Recimo i to da se Solovjev ipak odvažio kritizirati kolonijalnu politiku rusifika- cije, nazivajući je „gnjusnom“, istini za volju samo u odnosu prema Poljacima. Upo- zorava na izravnu vezu između politike rusifikacije i likvidacije Unijatske (grkoka- toličke) crkve, smatrajući to „doista nacionalnim grijehom, koji kao težak teret leži na savjesti Rusije i dovodi u pitanje njezinu moralnu snagu“. 53 Barem za to vrijedi zahvaliti Solovjevu, jer do sada nitko od Rusa nije upozorio na ovu duhovnu bolest Rusije. Međutim, iza demokratskih i snošljivih izjava ruskoga filozofa krije se tipično kolonijalna retorika koja proširenje ruskoga teritorija drži „nečim očevidnim, što 51 Е. Томпсон, 33. 52 В. Соловьев, 13. 53 В. Соловьев, 24.