Nova Istra

484 HRVATI I UKRAJINCI Oleh HIRNYK fakultetu, koji je pisao pjesme na hrvatskome i smatrao se napola Hrvatom, do kraja života ne uspijevajući se osloboditi „kroatizama“ u ukrajinskom govoru. Čak i veoma površno nabrajanje povijesnih činjenica trebalo bi postati ozbiljnim razlogom za aktivnije kulturne odnose između Hrvata i Ukrajinaca. Međutim, po- četkom XIX st. pojavljuju se zabune glede razumijevanja razlika između Hrvata i Srba, pa čak i u krugovima naprednih ukrajinskih političara i javnih osoba. Sve što se tiče Hrvata postupno se poistovjećuje sa Srbima i samo je u kontekstu, prije svega vremenskom, moguće razabrati kada je stvarno riječ o Hrvatima. Na takve, blago rečeno, netočnosti u zapisima Mihajla Dragomanova, primjerice, upozorava nyku znanstveno istraživanje „Spor o epoklezi između Istoka i Zapada“ nakon čega je iz Vatikana došla naredba da se Kostelnyku zabrani predavanje, pa on gubi mjesto profesora filozofije na Te- ološkoj akademiji. Nakon što su Sovjeti 1944. ponovno zauzeli zapadnu Ukrajinu (Galicija, ukr. Haličina), uhićen je cijeli ukrajinski grkokatolički episkopat. Tada je Kostelnyk odigrao negativnu ulogu u povijesti svoje Crkve stavši 1946. na čelo pseudosabora za „pripajane Ukrajinske grkoka- toličke crkve Ruskoj pravoslavnoj crkvi“. To još historiografski nije istraženo i rasvijetljeno. Oleh Hirnyk, koji je taj problem proučavao na temelju Kostelnykove rukopisne ostavštine, smatra da je Kostelnyk bio posve svjestan da „sabor“ kojem je stao na čelu u crkveno-pravnom pogledu uopće nije pravomoćan (legitiman). Jer nijedan svećenik u ime cijele Crkve nije pravomoćan donositi odluku o prelasku u drugu vjeru (u ovom slučaju – pravoslavnu). Ovu odluku može donijeti samo Sabor kojim predsjeda barem jedan biskup. I što je jako važno – odluka je u crkveno-pravnom i moralnom smislu pravovaljana samo u slučaju ako je donijeta bez bilo kakva vanjskog psihološkog pritiska i fizičke prijetnje životu sudionika Sabora. U pseudosaboru 1946. nije sudjelovao ni je- dan grkokatolički biskup, a svećenici su pristali (među njima i Kostelnyk) pod prijetnjom KGB-a. Svojim je zadatkom Kostelnyk smatrao organizirati predstavu sovjetima na način da se u slučaju promjene situacije (svi su očekivali da će brzo doći saveznička vojska i protjerati Ruse iz Galicije) odluke mogu lako poništiti. Nažalost, većina intelektualaca i grkokatoličkih istraživača prihvatila je i nekritički proširila tezu, koju su nametnuli KGB i Ruska pravoslavna crkva, da je „Kostelnyk Grkokatoličku crkvu pripojio Ruskoj pravoslavnoj“, a zapravo je bila riječ o formalnom prelasku određenog broja grkokatoličkih svećenika pod jurisdikciju Moskovske patrijaršije. Zato, nakon raspada Sovjetskog Saveza, nitko nije sazivao sabor o povratku grkokatolika pod jurisdikciju Svete Stolice (jer jedinstvo nikada nije bilo raskinuto), nego su na lokalnoj razini svećenici zajedno sa župljanima potpisivali odluku o prelasku pod jurisdikciju grkokatoličkih biskupa. Kao što je bilo rečeno, okolnosti organiziranja pseudosabora 1946. nisu temeljno istražene. A da stvar bude gora, godine 2007. Kostelnykova unuka – Dubravka Poljak-Makaruha, profesorica u mirovini Filozof- skog fakulteta u Zagrebu – odlučila je predati u vlasništvo Ruske pravoslavne crkve dragocjene rukopise Kostelnykovih djela, naivno se nadajući da će se bogata Moskovska patrijaršija pobrinu- ti oko objavljivanja tih djela. Tako su nesretno nestali i posljednji vrijedni svjedoci Kostelnikova života. Dosad Moskovska patrijaršija nije objavila niti jedan rukopis. Godine 2008. u Užgorodu (Ukrajina) je Oleh Hirnyk objavio zbirku izabranih Kostelnykovih djela Ultra posse , popraćenu s dva znanstvena članka. U prvome pod nazivom„Traganje za identitetom kao principium movens stvaralaštva Gabriela Kostelnyka“ dokazao je kako je Kostelnyk svjetonazorom bio vrlo blizak katoličkom modernističkom pokretu, a u njegovim se djelima nalazi bezbroj heretičnih teza ve- zanih uz antropološka pitanja i scijentizam; u drugome „Arhiv Eleonore i Gabriela Kostelnyka“ objavio je popis rukopisnih dokumenata, pa i onih koji su danas u vlasništvu Moskve. Važno je da se nakon izdanja Ultra posse Moskovska patrijaršija više ne bavi pitanjem proglašenja Kostelnyka mučenikom za pravoslavnu vjeru. (Op. prev.)