Nova Istra

475 Goran STARČEVIĆ U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ sljedno zalagati za ideju jednakosti jer ona uvijek već unaprijed pretpostavlja, rekao bi Augustin Cochin, prvenstvo svojih ideja nad svim ostalim idejama. U svom drugom obliku, politika prijateljstva javlja se u formi etičkog obrata , tj. obrata prema izvornim etičkim vrijednostima grčkoga polisa. To je politika koja, na tragu Lévinasovih i Derridinih radova, nastoji sve političke odnose zasnovati na an-arhijskom susretu licem u lice i izvornom etosu bratstva i čovječnosti. Premda se dosljedno zalaže za načela poput nenasilja, gostoprimstva, neodlučivosti, tj. za punu otvorenost prema onom nadolazećem , i ona se zapliće u presumpciju društvenih ulo- ga kroz apsolutizaciju prava drugoga i tako, suprotno onome što bi zapravo htjela, postaje apologijom nejednakosti. Istovremeno, pojam odgovornosti kao temeljni pojam Lévinasove etike u praksi poprima prije teološke i ideološke, nego konkretne političke konotacije. Zato nije nimalo čudno što Lévinasova etika kao prva filozo- fija, na kojoj je i Derrida nastojao sagraditi alternativu Schmittovu maniheističkom konceptu politike, usprkos prividnoj afirmaciji ateizma, danas kudikamo češće in- spirira teološke nego političke rasprave. Kao treći oblik u kojem se javlja politika prijateljstva opisali smo de Certeauov i Rancièreov egzistencijalni obrat prema svakodnevnom životu čija se temeljna snaga nalazi u prirodnoj raspodjeli jednakosti. Rancièreova emancipacija učenika i gleda- telja od nametnutih im društvenih uloga može se shvatiti i kao emancipacija moder- nog građanina od nametnutih okova kolektivizma, iako se ta emancipacija ogleda prvenstveno u negativu. Povratak izvornim političkim vrijednostima polisa prema Rancièreu nije moguć već i zbog toga što je društvo oduvijek tvorevina bezumlja u kojoj se, na uvijek nove načine, neprestano reproducira ludilo nejednakosti. I sam je polis, uostalom, bio zajednica jednakih u nejednakosti , tj. zajednica ravnopravnih građana proklamiranih na temelju isključivanja stranaca, žena i robova, tj. na osnovi pretpostavljene „prirodne“ nejednakosti. Takva politika prijateljstva, kako joj i samo ime kaže, moguća je jedino kao politika među prijateljima, tj. kao oblik osobne, ali nikada i društvene ili političke emancipacije. U svim svojim tipičnim oblicima politika prijateljstva nastoji ponovno afirmira- ti zapostavljene ideale moderne demokracije, tj. ideale bratstva i jednakosti koje je poslije Drugoga svjetskog rata, a osobito nakon pada Berlinskoga zida, s političke pozornice posve izbrisala pervertirana ideja (fetiš) slobode. Ona je prije svega poku- šaj ispravljanja zastrana eskapističkog načina života koji se, pod zastavom slobode, izvorno pojavio kao „ American way of life “, da bi se ubrzo proširio cijelom društve- nom pozornicomZapada, a danas i cijelog postindustrijskog svijeta. Eskapizam nije ništa drugo nego pervertirani liberalizam koji se na koncu pretvorio u čudovišni, globalni stroj volje za moći (Deleuze bi rekao – ratnu mašinu) kojom upravljaju po- služnici neoliberalne ekonomije i svećenici ne više prosvjetiteljskog, nego ponovno