Nova Istra

474 U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ Goran STARČEVIĆ Politika prijateljstva, koju je Derrida radije imenovao u pluralu, posve korespon- dira s onim što je Foucault rekao o prosvjetiteljstvu. Ona nije ni teorija, ni dok- trina, pa čak niti stvar punoljetnosti i hrabrosti koju je Kant zahtijevao od svoje epohe, nego upravo filozofski ethos , tj. pokušaj prekoračenja svih onih povijesnih ograničenja koja nas dandanas drže u pokornosti zahvaljujući čudovišnom spletu okolnosti, institucija, osobnih, nacionalnih, ekonomskih i kulturoloških razlika. Prijateljstvo kao politički fenomen onaj je pretpostavljeni odnos jednakosti koji nas vodi prema osobnoj vrlini, međusobnom poštovanju i zajedničkoj sigurnosti. Baš kao i Rancièreov rad emancipacije, ono se mora pretpostaviti da bi se uopće moglo ostvariti. Prosvjetiteljstvo je, kaže Foucault, kritička ontologija nas samih. Posve isto može se kazati za prijateljstvo. Ono od pojedinca zahtijeva hrabrost kritičkog miš- ljenja i sposobnost da se odvoji od plemenske svijesti (ideologije, klase, rase, religije, nacije...), kako bi konačno pronašao ravnopravne sugovornike. Politika prijateljstva, kao odgovor na vjekovne antagonizme koji su svijet na kon- cu doveli u slijepu ulicu neoliberalizma kao permanentnu krizu ekonomije i druš- tvenosti, koju sve jače raspiruje osvetnička snaga neodgovorno zapostavljane priro- de, javlja se u tri tipična oblika. Sva tri oblika zapravo su pokušaj provedbe izvornih vrijednosti demokracije polisa u ustrojeno i umreženo tijelo pervertirane reprezen- tativne demokracije megalopolisa. Mogli bismo ih, pojednostavljeno, nazvati trima pokušajima društvenog obrata – političkim , etičkim i egzistencijalnim obratom. Politički obrat prema izvornom smislu demokracije javlja se kao pokušaj povratka načelu direktne demokracije, tj. onoga što smo u ovom tekstu nazvali politikom bez političara . Ova ideja prepoznaje se u dva modusa. Prvi zagovara buđenje građanskog ponosa, osobnosti i kritičke svijesti u svim varijantama društvenoga bitka, ali bez perpetuiranja nasilja i nove apologije kolektivizma. Premda je danas nemoguće u potpunosti ostvariti ideal neposredne demokracije, moguće je aktivno se zalagati za primjenu načela supsidijarnosti, dosljednu izmjenjivost građana na upravnim funk- cijama, striktnu odgovornost i smanjivanje utjecaja profesionalnih političara (poli- tokracije), kao i za one vrste javnih politika koje teže k što manjoj reprezentativnosti i interpretativnosti načela demokracije. Na ove se napore često kalemi kolektivistička komunističko-revolucionarna tra- dicija koja se u znanstvenoj i filozofskoj literaturi i političkoj praksi javlja kao prizi- vanje nekog novog revolucionarnog subjekta (Žižek, Badiou), ili pak kao reinvencija populizma (Laclau), kako bi se ono što Rancière naziva presumpcijom jednakosti uvelo silom, suprotno njegovoj pesimističkoj pretpostavci o čovjeku urođenoj strasti prema nejednakosti. Kolektivistička politokracija („skupština filozofa“), kakvu smo već upoznali u formi Platonovih, jakobinskih, marksističkih, nacionalsocijalističkih i današnjih partitokratskih kolektivnih mudraca, nikada se, međutim, ne može do-