Nova Istra

472 U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ Goran STARČEVIĆ kao ideologemu koji želi normirati sve međuljudske odnose i tako zauvijek prede- stinirati zadane društvene uloge. Etika prestaje biti etikom istoga časa kada zaziva bilo kakvu presumpciju društvenih odnosa! Sam pojam ethos izvorno je značio obor, tj. ograđeno mjesto na kojem su Grci držali svoje konje. On, dakle, nema nikakvo vrijednosno značenje osim onoga koje proizlazi iz samoga zajedništva, tj. onoga što je Aristotel nazivao političkim nago- nom ( zoon politikón ). Sav nered koji je u teoriju demokracije unijela Hobbesova i Schmittova teorija o prvenstvu ili izvornom pravu suverena koji na sceni nadomje- šta lik i ulogu građanina-pojedinca, kao i iz nje izvedena maniheistička teologija politike neprijateljstva, zasniva se na krivotvorenju ili nijekanju izvornog smisla gra- đanske demokracije, tj. pokušaju da se demokracija misli bez političke uloge samoga građanina. Jedina moguća presumpcija društvenih uloga u demokraciji može biti presumpcija jednakosti građanâ. To je, kako to svjedoči Rancièreova kritika politi- zacije teatra, moderna demokracija zapravo zaboravila. Ideja o suverenu ili Levijatanu koji na sebe preuzima ulogu subjekta građanskoga društva nije ništa drugo nego nastavak rojalističkoga mita o božanskom podrijetlu svakog vladara. Misliti demokraciju bez građanina zapravo znači promišljati de- mokraciju očima njezinog najvećeg neprijatelja – aristokratskog ressentimenta koji se još od Platonovih vremena krije pod naizgled samorazumljivom idejom o pravu na vladavinu najboljih. To se pravo izravno suprotstavlja Aristotelovoj filozofiji o ljudskim stvarima za koju zajednica nema nikakav drugi smisao nego sreću svakog građanina-pojedinca. Od Platonove revolucije pod vodstvom filozofâ do tehnokratske vladavine bezlič- nih stručnjaka u proizvodnom pogonu svemoćnog Kapitala, od povratka teokracije nakon revolucija arapskoga proljeća do bolesnog birokratiziranja političkog sustava ujedinjene Europe, aristokratski se ressentiment uvijek iznova vraća pod krinkom koju naivni i zbunjeni Jozef K. doživljava kao neku višu silu koja neumoljivo preu- zima nadzor nad njegovim životom. Zahvaćena u vještičje kolo političke teologije i nesalomljivu logiku neprijateljstva, u već pomalo istrošenom liku Jozefa K. danas se lako može prepoznati ne samo Kafkina i Musilova Kakanija, nego i cijela ujedinjena Europa. Ako se ova tvrdnja nekome čini apsurdnom, treba se samo prisjetiti da je današnja ekonomska i politička kriza Europske unije započela upravo zbog starog zloduha nekada aristokratskog, a danas malograđanskog zoroastrizma i diluvijalne strasti prema nejednakosti. Kada je, naime, 2004. godine u Uniju primljeno 10 novih zemalja od kojih su osam bile tranzicijske postkomunističke zemlje, stara Europa reagirala je za nju uo- bičajenim živčanim slomom, a francuski i nizozemski građani odbili su ratificirati europski ustav ne samo zbog svojih lokalnih političkih problema, nego prvenstveno