Nova Istra

471 Goran STARČEVIĆ U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ usprkos svima poznatim rigidnim ideološkim stavovima svoga autora, uživa poli- tička teorija Carla Schmitta. Politička teologija Carla Schmitta, zapravo i nije ništa drugo nego povratak prvotnoj duhovnoj podlozi na koju su se nakalemile sve religi- je i političke teorije Zapada, tj. povratak političkom maniheizmu ili zoroastrizmu. Nakon što je vjera u linearni tijek i napredak povijesti definitivno poljuljana sve- općom slutnjom društvene i ekološke katastrofe, oslabio je i utjecaj onih religija i ideologija koje su se zasnivale na pravocrtnom poimanju povijesti i otvaranju rajskih vrata na kraju historije. Manihejstvo ili mazdaizam kao jedina posve a-povijesna religija, tj. religija koja se zasniva na vjeri u vječiti kozmički sukob dobra i zla, danas konačno može sa svoga lica skinuti maske judeokršćanstva i islama pod kojima se stoljećima skrivala. Ovo lice, naravno, nije nikakva novost za islamizirane semitske narode, kao ni za, kako bi to rekao Freud, 38 loše pokrštene narode Europe i Balkana u kojima je stara ma- niheistička vatra tinjala i prije današnjeg globalnoga rata između, kako bi to rekao Žarko Paić, špilja i tornjeva. Zahvaljujući kalemljenju naše civilizacije na deblo mazdaizma, moderni su se de- mokratski političari u trenutku krize lako vratili svojim davno uigranim društvenim ulogama. U shemi vječne borbe dobra i zla, zloduh nacionalizma bio je zamijenjen zloduhom internacionalizma, zloduh komunizma zloduhom kapitalizma, a današ- nji neoliberalizam pod egidom„izvrsnosti“ i„kompetitivnosti“ demokratsko društvo nastoji zauvijek izručiti starim bogovima vječnog sukoba i nejednakosti. Maniheistički ethos danas se ne javlja samo kao apologija nasilja nego se on, kada se izražava u obliku stare platonovske navade oktroiranja ideje dobra cijeloj politič- koj zajednici, može pojaviti čak i kao apologija nenasilja. Kao što nitko tko je doista razumio njegova djela ne može Nietzschea optužiti za nadolazak nacionalsocijaliz- ma, tako bi malo tko filozofiju Emmanuela Lévinasa, najvećeg duhovnog oponenta Schmittovoj teologiji neprijateljstva, mogao optužiti za politički zoroastrizam. Pa ipak, kada Lévinas govori o ontološkom prvenstvu ili nesvodljivosti Drugoga kao o talačkoj situaciji i beskonačnom dugu koji bi svatko od nas trebao osjećati prema onome Drugome, tada se i on zapliće u kantovsko-protestantsku teologiju dužnosti i maniheističku logiku dobra i zla, samo što se manihejski mehanizam sada pokreće s druge strane kozmičkoga klatna. Istinski građanski ethos, kako nas je podučila Nietzscheova pjesnička intuicija , može se misliti jedino s one strane svakog političkog maniheizma, tj. s one strane dobra i zla. Ova se misao može izreći još radikalnije: ne samo da građanski ethos ne podnosi nikakvo utemeljenje u teologiji, nego on ne podnosi niti utemeljenje u etici 38 Sigmund Freud:„Mojsije i monoteizam“, Grafos, Beograd, 1988. Prev. Božidar Zec.