Nova Istra

470 U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ Goran STARČEVIĆ Kada je Jean Baudrillard, kritizirajući postmodernizam kao nekritičko idolo- poklonstvo prema simulakrumu i apsurd življenja u hiperrealnosti, ustvrdio kako se filozofija na koncu svog povijesnog hoda ponovno našla na samome početku, tj. suočena s istim problemima s kojima je i započela njezina povijesna uloga, on je ukazao na bit odnosa filozofije i demokracije. Istinska društvena uloga filozofije nije njezino služenje „društvu znanja“ kao autopoetičkom stroju tehnologije, znanosti i kapitala nego, kako je to na njezinu početku ustvrdio Parmenid, razlikovanje privi- da i zbilje, tj. upravo ono što Rancière danas naziva intelektualnom i društvenom emancipacijom. Od Platona do Husserla, filozof je bio onaj koji umije razlikovati stvarni lik ( eidos ) ili bit neke stvari i pojave (koja se od Platona naziva idejom) , od subjektivnog privida koji u ljudskom razumu o njoj stvaraju nepostojana mnijenja smrtnika ( doxai ) i iskrivljene slike ( eidolon ) od kojih čovjek gradi sve svoje zablude ili idole. Drugim riječima, temeljna zadaća filozofije nije ništa drugo nego društveni egzorcizam, tj. borba protiv svakog oblika idolopoklonstva. Sve dok se vjerovalo da će znanosti i tehnika doista zamijeniti duh filozofije, vje- rovalo se i u napredak, pa tako i u naprednost moderne demokracije. Francis Bacon čvrsto je vjerovao kako će „nova znanost“ osloboditi i očistiti ljudski duh od idola koji ga neprestano obuzimaju. Znanost je, međutim, ubrzo i sama postala žrtvom idolopoklonstva čiji ponajveći Moloh nije ništa drugo nego ratio . Danas, kada smo suočeni s ekonomskim teorijama koje su među sobom udaljenije nego što su to ika- da bile filozofske teorije, dok suvremena Europa vapi za političkom idejom koja bi je mogla odvesti prema mirnoj budućnosti, a neoliberalna neman izrasla na mate- matici i statistici svijet vodi prema sigurnoj propasti, svima postaje jasno da živimo u vremenu iracionalnog racionalizma, tj. da kriza s kojom se suočavamo nije ništa drugo nego kriza samoga racija. Znanost produbljuje svijet činjenica, ali ona više ne može misliti, pa tako niti razriješiti krizu koju je sama uzrokovala. Krizu može razriješiti jedino onaj politički razbor koji, kako je to tvrdio Aristo- tel, zna da istinska politika za savjet mora upitati mudrost samu, tj. politika koja će ponovno tražiti savjet filozofije. Upravo je protjerivanje filozofije iz građanskih škola i njezino nadomještanje besmislenim amalgamom vjeronauka i ideologije u formi apstraktne, od filozofije istrgnute etike, dovelo do sveopćeg urušavanja kritičkog miš- ljenja u modernim građanskim demokracijama. Protjerivanje filozofije iz političkog života pod vodstvom poluobrazovanih partijskih aparatčika kao kolektivnih filozofa našega doba, dovelo je do eskalacije demagogije i čudovišnog normativizma, baš kao što je njezino rušenje s pijedestala tzv. društvenih i humanističkih znanosti dovelo do urušavanja samih temelja humanizma. Ostavši bez svog utemeljenja u filozofiji, moderna je demokracija svoje zrcalo pronašla u političkoj teologiji. To je tajna apsurdne popularnosti koju i dandanas,