Nova Istra

469 Goran STARČEVIĆ U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ izvorna snaga demokracije. Bez obzira na sve kritike koje je demokraciji kao pukoj inscenaciji teatra uputio Platon kao posljednji veliki filozof arhajskog ili aristokratskog doba, njegov najbolji učenik Aristotel vjerovao je da se i čovjeka demokratskoga doba može podučiti etič- kim i dijanoetičkim vrlinama koje zajednicu vode prema harmoniji ili pravednosti. Jer je prijateljstvo jedina krepost ili vrlina ( areté ) koja je u potpunosti usmjerena prema drugome i ujedno najviše mjerilo same pravednosti, ono za Grke nije utopija ili stvar dobre volje, nego vrhunac čovjekova etičkog i političkog razvoja. Prijatelj- stvo nije neko slučajno stečeno dobro, nego se ono u „Nikomahovoj etici“ javlja kao najviši vid čovjekove djelatnosti, tj. ono što su Grci zvali eupraxia – odnos prema drugome koji zahtijeva ustrajavanje u vrlini i život usmjeren prema znanju i krepo- sti. Upravo zato, Aristotelov„Protreptikos“ 37 ili nagovor na filozofiju završava mišlju kako se čovjek mora baviti filozofijom ili se oprostiti od života i otići sa svijeta u kome sve ostalo predstavlja golemu besmislicu i naklapanje. Jer najviše očitovanje onoga božanskoga ( theion ) nije ništa drugo nego naš um, jedi- ni put koji čovjeka vodi prema raščinjavanju privida i spašava ga od tiranije teatrokra- cije koja je u naše doba prerasla u globalnu iluziju ili torturu spektakla, za Aristotela predstavlja – sama filozofija. Jedan od ponajvećih problema moderne demokracije, rekli smo, jest nestanak društvene relevantnosti filozofije. Aristotelovo upozorenje o donosu froneze i sophie , tj. odnosu između političkog razbora i mudrosti filozofije, nije samo kapric staroga filozofa, nego ono odražava i samu bit ili ethos izvorne demokra- cije antičkoga polisa. Duh slobode nastupio je u povijest Zapada upravo s filozofijom, tj. s političkom refleksijom najvažnijih ideja grčkih filozofa. Bez Anaksimandrove i Parmenidove ideje pravednosti kao jedinstvenog zakona prirode, Heraklitove vizije logosa kao zajedničkog svijeta, Platonove ideje zajedničkog dobra i Aristotelove vjere u pravo svakog pojedinca na blaženi život u zajednici prijatelja, ne može se ni zamisliti pos- tojanje grčke demokracije. Za razliku od demokracije polisa, demokratska društva megalopolisa, zavedena idejom napretka i napredovanjem znanosti i tehnike, vjeruju da je demokracija mo- guća bez svoga jedinog istinskog speculuma , tj. vjeruju da je ona moguća kao nekakva formalna procedura odvojena od kritičke svijesti i budnoga oka filozofije. Na žalost po nas današnje, jedva da je moguće zamisliti pogubniju zabludu. Demokracija, ka- kvom je bila zamišljena u aristotelijanskom polisu, mogla je funkcionirati bez profe- sionalnih političara samo zato što je u njoj još uvijek bila živa filozofija. 37 Aristotel: „O duši/Nagovor na filozofiju“, Naprijed, Zagreb, 1987. Prev. Milivoj Sironić, Darko Novaković.