Nova Istra

468 U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ Goran STARČEVIĆ dosadašnja društvena teorija gledatelja kao pojedinca utapala u teatrokratskoj masi, a društvo zamišljala kao hiperteatar u kojem se pravda može uspostaviti nekom investiturom ili jednostavnom preraspodjelom društvenih uloga. To je, naravno, bila kobna iluzija koja je predodredila cijelu povijest demokracije. Bez ikakva pretjerivanja možemo konstatirati da je upravo tâ iluzija glavni uzrok permanentne krize moderne hrvatske demokracije. Moderna je demokratska Hr- vatska krenula putem propasti istoga časa, tj. s istim onim činom s kojim je i rođena – proizvoljnom preraspodjelom društvene moći i nasilnom preraspodjelom druš- tvenih uloga. Ona je ogledni primjer činjenice kako se u modernim demokracijama „mit o utemeljenju“ na koncu okreće protiv slobode kao jedinog istinskog temelja demokracije, kao i činjenice kako teatralizacija politike na koncu neminovno vodi prema propasti same društvenosti. Tek kada prihvatimo da riječi nisu ništa više nego riječi, a predstave i priče ništa više nego predstave i priče, pred nama se ponovno otvara privilegij življenja u sa- dašnjosti i kretanja prema istinskoj budućnosti, takvoj čiji se efekti nikada ne mogu unaprijed predvidjeti. To je, ukratko, i smisao Rancièreovih promišljanja o odnosu politike i teatra. FILOZOFIJA I DEMOKRACIJA Za Grke je teatar bio sve prije nego obična ili svakodnevna pojava. Ono što je u demokraciji polisa bilo svakodnevno, bila je sama filozofija. Danas, kada živimo u vrijeme državnih filozofa i filozofa-intelektualaca, zaboravljamo da je filozofija ne samo dijete nego i začetnik demokracije. Današnji državni filozof plaćen je da u ime države interpretira učenja drugih filozofa u sklopu kulturalnog pogona društva znanja, ali nije plaćen da bi mislio svojom glavom. Misliti i poučavati dopušteno je jedino unutar zadanog kurikuluma, a sve ostalo je rizična ili, kako bi to rekao Kant, privatna upotreba razuma. Upravo zato, katedarska filozofija danas više nema ni- kakvu regulativnu, pa tako niti subverzivnu ulogu u društvu. U demokraciji polisa, čak ni učitelj sofist, plaćenik koji baš kao i današnja privatna veleučilišta podučava glupe i bogate, još uvijek u svom radu nije vezan nikakvim striktnim kurikulumom ili pravilima. Filozofija je tako bila prvi istinski lik slobode. Ako lik filozofa, koji bez problema prepoznajemo u grčkome polisu, pokušamo prenijeti u demokraciju megalopolisa, primijetit ćemo da se on najčešće javlja pod maskom celebrity-intelektualaca robno-novčanog pogona društva spektakla, ili, što je još gore, u liku Rancièreovih „inferiornih superiornih“, tj. univerzalnih sveznalica i učitelja života koji u potrazi za kruhom i slavom obilaze književne sajmove i op- sjedaju kino dvorane i TV-ekrane. Zbog ovih sajamskih muha, kako ih je nazivao Nietzsche, danas nam je teško razumjeti kako je filozofija u grčkome polisu bila