Nova Istra

467 Goran STARČEVIĆ U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ dagogiji, uvijek nekako podrazumijeva da je teatar paradigma ili simbol same druš- tvenosti, Rancière tvrdi kako se u teatru, baš kao i u muzeju, školi i na ulici, uvijek radi samo o pojedincima ili individualnosti. Umjesto da gledatelja neprestano utapamo u masi, a demokraciju poimamo kao puki spektakl ili uprizorenje teatrokracije, trebali bismo se sjetiti kako u prirodi ne postoji nikakvo„kolektivno“ tijelo, te da se u svakodnevnom životu uvijek susrećemo jedino s individuama koje neprestano pokušavaju pronaći vlastiti put u šumi zna- kova, riječi i značenja. Jacototova „moć prevođenja“ zapravo je princip koji individue čini posebnima i istodobno ih povezuje u zajedničkoj intelektualnoj avanturi u kojoj one „ sliče jedan na drugoga samo u onoj mjeri u kojoj njegov ili njezin put ne sliče na put nekoga drugoga “. Posve na tragu de Cetreauove filozofije svakidašnjeg života, i Rancière smatra kako postoji nešto kao „snaga svakodnevnog“, običnog ili uobičajenog, u kojoj je svaka oso- ba kao puki „anonimac“ posve jednaka svakom drugom anonimnom pojedincu. Ova snaga djeluje uz pomoć nepredvidljive i nesvodljive distance koja na koncu svakoga od nas emancipira kao gledatelja i kao sudionika nekog događaja. Emancipacija gledatelja moguća je tek onda kada prihvatimo činjenicu da ne postoji nikakva pasivnost koju tre- ba učiniti aktivnom, niti povlašteni mediji koji tobože više nego neki drugi uprizoruju samu bit društvenosti. Ne postoji zadatak po kojem se gledatelja treba preobratiti u poziciju aktera, nego treba prihvatiti činjenicu kako je svaki gledatelj glavni akter vlasti- te priče, tj. akter vlastitog života, kao i činjenicu da je svaki akter na pozornici ujedno i gledatelj te iste priče. U tom smislu, Rancière svaki povratak ideji totalne umjetnosti ( Gesamtkunst- werk ), koja se danas javlja u formi repolitizacije umjetnosti i insistiranja na posebnoj društvenoj ulozi teatra, smatra pukom apoteozom artističkog ega i „hiperaktivistič- kog konzumerizma“, tj. samo još jednim pokušajem zatupljivanja. Da bi zadobio istinsku političku snagu, teatar mora prestati biti uprizorenjem nejednakosti. To je jedino rješenje paradoksa gledatelja, ali i jedina mogućnost emancipacije teatra od nametnute mu društvene uloge koja teatar pretvara u lutku na koncu politike i potčinjava ga njezinoj autoritarnoj sjeni. To se neće dogoditi tako da se poruše granice oko teatra i cijelo društvo postane hiperteatrom. Naprotiv, treba prekinuti s fantazmom o političkoj ulozi teatra i vratiti čast svim ostalim idiomima umjetnosti. Rancièreova kritika teatralizacije politike, tj. uprizorenja društva kao hiperteatra, zasniva se na vraćanju dostojanstva svakidašnjeg života u institucionalizirane forme politike, umjetnosti i obrazovanja. Ona zapravo nije ništa drugo nego poziv da od- nos politike i teatra konačno prestanemo misliti u Platonovim kategorijama koje su nam, poput nekog kukavičjeg jajeta, stoljećima nametale prijezir prema gledatelju i „običnom čovjeku“ demokratskoga doba. U posve aristokratskom duhu, cijela je