Nova Istra

466 U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ Goran STARČEVIĆ iluzije i ponovno prisvajanje njegove vlastite biti. Otuđenost ili izvanjskost čovjekove vlastite biti temeljna je figura ne samo marksizma nego i cijele platonističke tradicije, kao i cijele suvremene teorije spektakla. Cijeli se odnos politike i teatra, smatra Rancière, može definirati nabrajanjem unaprijed zadanih izjednačenja i suprotnosti. Ono što se u tom odnosu izjednača- va jesu teatar i zajednica, gledanje i pasivnost, eksternitet i separacija, medijacija i simulakrum. Ono što se uvijek nalazi u odnosu suprotnosti jest kolektivno i indi- vidualno, slika (imaginacija) i živa realnost, aktivnost i pasivnost, samopotvrđiva- nje (autentičnost) i alijenacija (otuđenje). Na ovim se jednostavnim dijalektičkim shemama zasniva cijela dosadašnja teorija političkog teatra, kao i teorija spektakla. Ukratko, pozornica teatra nije ništa drugo nego posredovanje između „zla“, koje se događa u društvenom spektaklu, i „vrline“ istinskog teatra. Prema brehtovskoj paradigmi gledatelj na koncu treba postati svjestan socijalne situacije, a u artoovskom teatru vraćaju mu se sile njegova „kolektivnog nesvjesnog“, tj. izvorna energija njegove istinske društvenosti. U oba slučaja teatar svoju funkciju ostvaruje jedino kao samoukidajuća medijacija događaja. To je, kaže Rancière, upra- vo ono što se događa u tradicionalnoj ili autoritarnoj pedagogiji. Učitelj preuzima ulogu posrednika ili medijatora između „znanja“, koje se nekako nalazi u njegovom posjedu, i „neznanja“ učenika ili neznalice. Ova transmisija znanja, kako smo već naučili, nije ništa drugo nego presumpcija odnosa nejednakosti. Znamo da je ono što Jacototov učitelj ignorant kao istinski emancipator i istinski majstor podučavanja doista ignorira, samo neprirodna distanca između sebe i učenika. On se distancira od svoga umišljenog majstorstva i potiče učenika da se odvaži sam poći u šumu zna- nja, izvidjeti teritorij, promisliti i na koncu izvijesti o onome što je vidio. To je, mogli bismo reći, upravo ono što pojam prosvjetiteljstva doista znači. Nje- mački pojam za prosvjetiteljstvo, Aufklärung , naime, etimološki upućuje upravo na izviđanje nepoznatog terena. Da bi to izviđanje uopće bilo moguće, mora se pret- postaviti potpuna otvorenost prema novome, a svaku distancu između poznatog i nepoznatog razumjeti kao prirodni odnos, tj. odnos koji načelno priznaje jednakost između dviju inteligencija ili dvaju pogleda na neki događaj. Kada čak i oni koji se smatraju prosvjetiteljima, a reformatori teatra poput Brechta i Artauda to svakako jesu, pretpostavljaju da postoji neko posvećeno znanje koje treba predati ili posredo- vati gledatelju, i oni sami, a da toga i nisu svjesni, zapravo participiraju u„konfigura- ciji i dominaciji nad subjektom“, tj. u alegorijskoj igri nejednakosti. Učitelj ili redatelj koji pretpostavlja da učenik ili gledatelj treba naučiti nešto što mu samo on može pokazati ili prikazati, po Jacototovom kriteriju, kriv je za puko zatupljivanje. Što je onda uopće istinska uloga teatra i kako se razrješava paradoks gledatelja? Dok se u tradicionalnoj paradigmi teatra, slično kao u tradicionalnoj pe-