Nova Istra

465 Goran STARČEVIĆ U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ kaže, predstavlja neki optički odnos, mjesto ili način gledanja u odnosu na pozorni- cu. Ono pak što se na pozornici događa nije ništa drugo nego pathos kao manifesta- cija bolesnih stanja žudnje i bola. Biti gledatelj ili promatrač takvog događaja ne vodi ni prema kakvoj katarzi, nego zapravo udvostručava bolesti duše. Osoba se u teatru dijeli, kako bi to rekla današnja psihijatrija, u svom vlastitom „selfu“ na takav način da joj se njezina vlastita bolesna stanja posreduju drugom bolešću – optičkom iluzijom ili igrom sjena. Za Platona tako teatar ne može biti ništa više od transmisije iluzije ili neznanja. On nas od eidosa zavodi prema eidolo- nu . Upravo zato, dobro uređena zajednica mora zabraniti medijaciju „selfa“ kakva se događa u teatru, tj. mora osmisliti teatar kao „svjetsku dramu“ u kojoj su odnosi među ljudima neposredovani i usmjereni prema vrlini. To u krajnjem slučaju znači osmisliti teatar bez gledateljâ . U teatru bez gledateljâ publika više nije pasivni promatrač zarobljen iluzijom, nego postaje aktivnim sudionikom kolektivnog performansa. Premda se često pre- klapaju, u modernoj kazališnoj režiji postoje samo dva načina uključivanja gledatelja u predstavu. S jedne strane, gledatelja se „oslobađa“ sudbine pasivnog promatrača, tako da ga se prestane snubiti identifikacijom s onim što se događa na pozornici i gurne u enigmu, prema stranome i neobičnom koje od njega zahtijeva istraživanje i promjenu vlastite perspektive. Umjesto identifikacije, kod njega treba izazvati dis- tanciranje i objektivni, upravo znanstveni pristup događaju kojem prisustvuje. Na ovom se zahtjevu, lako je prepoznati, zasniva Brechtova ideja epskoga teatra. S druge strane, ova „znanstvena“ objektivnost još uvijek nije dovoljna da bi se gledatelj posve „uključio“ u predstavu. On se mora osjetiti pogođenim , kako bi se osjetio uključenim. On mora biti ne samo izložen spoznajnom ili pedagoškom elementu, nego mora biti uvučen u vrtlog elementarnih sila i osjetiti vitalne energije koje se kumuliraju na pozornici teatra. Ovaj drugi put emancipacije gledatelja, znamo, predstavlja Artau- dovo kazalište okrutnosti. I nad Brechtovom i nad Artaudovom teatrom još uvijek se nadvija Platonova sjena. Štoviše, tek je suvremeni teatar do savršenstva doveo grčku ideju katarze (pročišćenja), ali i kršćansku dramaturgiju kazne i iskupljenja. Suvremena kazališna teorija, kako to pokazuje navod koji Rancière preuzima iz nekog francuskoga udžbenika, teatar i nadalje smatra „ jedinim mjestom na kojem dolazi do izravne konfrontacije publike sa samom sobom kao kolektivitetom “. Funkcija modernog teatra, dakle, još uvijek je posve platonistička – potrebno je pasivno gle- dateljstvo preobratiti u njegovu suprotnost, tj. u živo tijelo zajednice. Jednako tako, gledatelj kao pojedinac i nadalje ostaje zarobljen u pretpostavljenom kolektivitetu. Isto se načelo može prepoznati u teoriji spektakla Guya Deborda. Sudionik spekta- kla je silama „mimetičke kontemplacije“ odvojen od vlastite osobnosti, a put eman- cipacije, kao u Feuerbachovoj kritici religije, vodi jedino kroz potpuno odbacivanje