Nova Istra

464 U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ Goran STARČEVIĆ moći njegove savjesti, pa razumu ne preostaje ništa drugo nego braniti svoju utvrdu, sagrađenu na manjinskom konsenzusu ili taktici razumnih pojedinaca, nasuprot sili društvenih institucija koje po definiciji predstavljaju uprizorenje nejednakosti. EMANCIPIRANI GLEDATELJ Za Rancièrea, dakle, ne postoji normativni temelj društvenosti. Ni u Platonovu snu o kralju-filozofu, niti u demokratskom društvu koje polazi od narodne suverenosti, ne ostvaruje se temeljno načelo pravednosti, jer i antički polis i moderni kapitalizam, a vidjeli smo da ništa bolje nije bilo ni u „komunizmu“, počivaju na više ili manje prikrivenoj strasti nejednakosti. Jedinio što politici i istinskome poučavanju daje neki smisao jest načelo emancipacije ili slobode, koje pak posve ovisi o mudrosti i hrabrosti građanina-pojedinca. „ Nikada nijedna stranka, nijedna vlada, nijedna vojska, nijedna škola ili institucija neće emancipirati ni jednu jedinu osobu “. 35 Onaj tko je i sam emancipiran, nastojat će univerzalnom metodom poučavanja i priznavanjem prirodne jednakosti među lju- dima emancipirati što veći broj drugih osoba, ali će unaprijed odustati od uzaludnog frontalnog sukoba s institucijama. Za razliku od Schmitta, partizanski pokret ot- pora za Rancièrea nije samo taktika ili vojna doktrina, nego i jedini mogući životni izbor slobodoumnog čovjeka. Na postavkama izloženim u knjizi „Le Maître ignorant“, Rancière će nekoliko godina kasnije, u knjizi „Emancipirani gledatelj“ ( Le Spectateur émancipé) , 36 krenuti u dekonstrukciju vjekovima pretpostavljanog odnosa politike i teatra koji je, smatra Rancière, prikriveni mehanizam uprizorenja nejednakosti. Baš kao u slučaju Jacoto- tove kritike „stare“ ili instruktivne pedagogije, modernoj je političkoj znanosti, kao i teoriji umjetnosti, potrebna emancipacija od tisućljetne teorije i prakse u kojima se od Platonovih vremena do Baudrillardove i Debordove kritike društva spektakla društvo i teatar postavljaju kao su-pripadni fenomeni, a čovjekov društveni bitak doživljava kao svojevrsni hiperteatar. Politički teatar i teatralizacija politike kao fe- nomeni koje u naše doba objedinjuje teorija spektakla, zasnivaju se na paradoksu gledatelja , tj. hipotetičkoj funkciji i zamišljenoj ulozi prema kojoj se društvena uloga gledatelja već stoljećima drži samorazumljivom. Premda nema teatra bez gledatelja, uloga gledatelja se oduvijek smatra nečim lošim ili nesavršenim, i to iz dva razloga. Kao prvo, gledanje je nešto loše u odnosu (opoziciji) prema znanju, dok se u drugom slučaju ono razumijeva u opoziciji prema djelovanju (aktu, glumi). Prema Platonovoj teoriji teatra, theatron , kako sama riječ 35 Isto, str. 124. 36 Jacques Rancière:„The „Emancipated Spectator“, Verso, London, 2009.