Nova Istra

463 Goran STARČEVIĆ U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ ština filozofa je inertno tijelo koje se okreće oko osi vlastitog bezumlja, oko bezumlja sviju. Uzalud društvo nejednakosti pokušava shvatiti samo sebe, uzalud pokušava sebi dati prirodne temelje. Upravo zato što ne postoji nijedan prirodni razlog dominacije, vlada sporazum, i on vlada apsolutno “. 33 Drugim riječima, društvena nejednakost je posljedica kolektivnog ludila supe- riornosti. „ Nejednakost nije posljedica nečega “, kaže Rancière, „ ona je prvobitna strast. Ili točnije, njezin je jedini uzrok jednakost. Strast nejednakosti vrtoglavica je jednakosti, lijenost pred beskonačnim zadatkom koji ona zahtijeva, strah pred onim što razumsko biće duguje samome sebi. Lakše je uspoređivati se, utvrditi društvenu razmjenu kao trampu slave za prezir, u kojoj svatko stječe superiornost u zamjenu za inferiornost koju priznaje “. 34 Da bi uopće bila moguća, jednakost se mora pretpostaviti kao prirodno stanje i postaviti na početak, a ne na kraj procesa poučavanja. To se, međutim, nikada ne događa, jer društvom oduvijek vlada i vladat će kolektivno ludilo ili strast nejedna- kosti . Rancièreovo otkriće strasti nejednakosti mogli bismo usporediti s de Tocque- villeovim otkrićem nagona za centralizacijom. Skrivena iza ideje napretka, ljudska ludost sama proizvodi zamke u kojima se slamaju kosti i kičma čovječnosti. Društvo znanja i njegova pedagogija, kako je to još početkom 19. stoljeća uvidio Jacotot, nisu tek oružje zatupljivanja nasuprot uvijek otvorenoj mogućnosti emancipacije koja od nas ne zahtijeva ništa drugo nego priznavanje jednakosti svih ljudskih bića, nego sâm temelj autoritarnosti društvenog poretka. Poredak uvijek pretpostavlja i podje- lu položaja, a podjela položaja pretpostavlja objašnjenja, fikciju koja raspodjeljuje i opravdava, fikciju nejednakosti koja nema drugog razloga svog postojanja. Istinska emancipacija ne vodi nas samo onkraj zabluda društva znanja, nego, čini se, i onkraj same društvenosti. Dok je Jacotot u svojoj univerzalnoj metodi poučava- nja vidio društvenu silu emancipacije potlačenih klasa, jer s nestankom hijerarhijske sheme poučavanja nestat će, smatrao je, i temeljni mehanizam potlačivanja, Rancière ne dijeli ovaj gnoseološki optimizam. Suprotno Jacototu, on ne vjeruje ni u kakav model „razumskoga društva“ (koji bi se navodno mogao uspostaviti ispravnom me- todom poučavanja), jer ne postoji nikakav kolektivni razum. Razum ne postoji kao oznaka roda, vrste ili gomile, nego, kao što je već odavno ustvrdio Kierkegaard, po- stoji samo razumni pojedinac. Društvo kao takvo zapravo je tvorevina bezumlja u kojoj se, na uvijek nove načine, neprestano reproducira ludilo nejednakosti. Istina ne rješava nijedan sukob u pro- storu javnosti, niti postoji neka „politika istine“. Istina se čovjeku javlja jedino u sa- 33 Isto, str. 108. 34 Isto, str. 99.