Nova Istra

462 U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ Goran STARČEVIĆ inteligencijom “. 31 Ljudi ne griješe zbog neznanja, nego zbog lijenosti i rastresenosti. Inteligencija je prvenstveno pozornost i potraga, a tek onda kombinacija ideja ili trenutak odabira. Zajednički temelj Rancièreovih i Jacototovih razmišljanja je uvjerenje da je druš- tvena nejednakost, baš kao i različitost (gradualnost) ljudske inteligencije zapravo hinjena i uvjetovana podjelom društvenih uloga. Učenik koji dolazi iz niže društve- ne klase u procesu obrazovanja uvijek se nalazi između čekića i nakovnja – težnje oca da ga zadrži pod svojom obiteljskom vlašću, kao i težnje učitelja da ga ukalupi u za njega namijenjenu društvenu ulogu. Svi trebaju obrazovane, ali nitko ne treba emancipirane podanike. Uvođenjem obveznog obrazovanja, moderne demokracije nisu nastojale emancipirati građanina, nego obrazovati ga u skladu s potrebama tr- žišta rada i nametnutom podjelom društvenih uloga. U procesu poučavanja koje utemeljuje Jacotot, ne prenose se nikakva viša zna- nja, niti se razumijevaju neke visoke i posvećene istine. Jacototovim riječima: „ Razu- mjeti uvijek znači samo prevesti, tj. ponuditi ekvivalent teksta, a nikako njegove dublje razloge “. 32 U klasičnom odnosu učenika i učitelja, kaže Rancière, uvijek je riječ o osujećivanju ili zatupljivanju drugoga, jer se pretpostavlja da postoji nekakva „nes- posobnost“ razumijevanja i neko linearno znanje koje učitelj treba predati ili pre- točiti učeniku. Tako se javlja dvostruka zabluda: zabluda o učitelju koji uvijek zna više od učenika, tj. odnos između njih dvojice podsjeća na odnos Ahila i kornjače u Zenonovoj aporiji po kojoj se nikada ne može sustići onoga koji je krenuo ranije, bez obzira na to kojom brzinom onaj drugi napredovao; dok se kao druga zabluda javlja platonovski mit o znanju koje se učeniku, ali i društvu u cjelini, nameće kao neka gotova forma. Današnja pedagogija svojim kurikulumskim shemama ovaj ap- surd dovodi do vrhunca namećući učeniku ne samo obrasce znanja nego i unaprijed dovršene obrasce osobnosti. I u jednom i u drugom slučaju, pedagogija se, putem presumpcije društvenih uloga, pretvara u mehanizam represije i reprodukcije druš- tvene nejednakosti. Kao što je rekao Hobbes, društveno zlo nije počelo s prvim koji je rekao „Ovo je moje“, nego s onim koji je rekao„Ti mi nisi jednak“. Ova apsurdna vjera jednakih u to da je svaki od njih „jednakiji od drugih“, manifestira se kao vladavina inferiorne su- periornosti ili strast prema nejednakosti. U ovom igrokazu nejednakosti podjedna- ko sudjeluju inferiorni superiorni , tj. priglupi demagozi uvjereni u svoje nadnaravne osobine, kao i „stvarna“ duhovna aristokracija koja uživa glumeći kastu superiornih: „ Posvuda gdje postoji kasta, ‘superiorni’ svoj razum isporučuje zakonu inferiornog. Skup- 31 Isto, str. 66. 32 Isto.