Nova Istra

461 Goran STARČEVIĆ U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ teorije pedagogije Josepha Jacotota, iznesenim u knjizi „Učitelj neznalica“ 29 . Rancière je u Jacototovoj teoriji poučavanja, koja je pala u zaborav još sredinom 19. stoljeća, pronašao potkrjepu vlastite političke teorije koja nasuprot apodiktično- sti i kosenzualnosti što uvijek vodi prema policijskoj državi, kao poželjni društveni ideal predlaže disenzus , tj. razliku i distanciju kao uvjet političkoga. Istovremeno, Jacototova univerzalna ili prirodna metoda učenja služi mu kao ključ za dekonstru- iranje platonovske sheme u kojoj se odnos društva i teatra stoljećima promatrao kao samorazumljivi mehanizam podjele društvenih uloga. Hijerarhija moći, koja uvijek započinje kao neka naizgled nevina pedagogija, uvijek iznova proizvodi hiperteatar autoritarnosti. Želi li se doista napraviti pomak prema neautoritarnom modelu društvenosti, smatra Rancière, nije potrebno samo prekinuti s autoritarnom pedagogijom nego i s fantazmom koji u teatru vidi utjelovljenje svijeta, a u gledatelju uspavanog građanina kojega je nekako potrebno probuditi i „sjediniti“ s njegovim otuđenim društvenim bićem. Ovaj prekid Rancière naziva emancipacijom . Kao što je Jacotot, koji nije go- vorio nizozemski, svojedobno našao u prilici da je morao predavati francusku knji- ževnost nizozemskim studentima koji ne znaju francuski, tako se i odnos politike i teatra, kao i odnos glumca i gledatelja, treba promišljati kao enigma koja zahtijeva voljni napor i istraživanje s obje strane pozornice. Emancipacija je, za razliku od jednostranosti poučavanja, uvijek obostrani proces, napor volje u kojem sudjeluju svi akteri društvenosti. Jacotot je svojoj nevolji doskočio tako što je studentima podijelio dvojezično iz- danje „Telemaha“, romana Françoisa Fénelona i zatražio od njih da sami nauče fran- cuski tekst služeći se direktnom komparacijom riječi i znakova. Studenti su tako, baš kao i Jacotot, na koncu otkrili da ne trebaju nikakav učiteljev meta-jezik koji bi im objasnio jezik drugoga (druge inteligencije), te da su „ sve rečenice, a time i svaka inteligencija koja ih stvara, iste naravi “. 30 Jacototov učitelj-neznalica, kao taktičar otpora društvenim institucijama, ne po- dučava nikakvo gotovo znanje, nego uspostavlja i zadržava distancu između sebe i učenika, a njegovo se poučavanje svodi na poticanje istraživanja, tumačenje znakova i razmišljanje o viđenome. To je poučavanje u kojemu nikada ne postoji hijerar- hijski odnos između dviju inteligencija. Jacototova pedagogija zapravo je egalita- ristička antropologija. Njegova definicija čovjeka glasi: „ Čovjek je volja koja se služi 29 Jacques Rancière: „Učitelj neznalica – Pet lekcija iz intelektualne emancipacije“, Multimedijalni institut, Zagreb, 2010. Prev. Leonardo Kovačević. 30 Isto, str. 18.