Nova Istra

459 Goran STARČEVIĆ U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ kao uzrok koji se ne može odrediti, ali koji ipak proizvodi učinke, te kao uvjet koji, iako je transcendentalno i povijesno uvjetovan, ipak ima i nad-povijesno važenje. Premda na prvi pogled zvuče izazovno, Marchartova nam razjašnjenja na koncu malo toga objašnjavaju. Ukoliko se uopće može vezivati uz Heideggerov projekt fun- damentalne ontologije, ideja„političke diferencije“ zapravo i ne znači ništa drugo nego misliti političko iz pozicije autentičnosti čovjekove egzistencije. Ona nas vraća prema onome što je Kierkegaard odavno rekao o etičkome bitku. Ono političko iz kojega se određuje „bit“ politike zapravo je, baš kao i etika, puka tautologija običajnosti koja životvornost zadobiva tek po osobnom svjedočenju ili pristanku pojedinca. Marchar- tova nas razmišljanja upućuju na to da se istinska bit politike mora posvjedočiti kao egzistencijalni fenomen, tj. fenomen koji se odaziva zovu čovjekove savjesti, odgovor- nosti i osobnosti, tj. upravo onome što je Heidegger u pojmu brige mislio (sabrao) kao autentični način čovjekova postojanja. Kakve nam se perspektive političkog otvaraju kada politiku pokušamo misliti kao egzistencijalni, tj. čovjekovom osobnom egzisten- cijom posvjedočeni fenomen? Baš kao u Platonovu osmišljavanju idealne države, politička teorija oduvijek pro- izvodi „mit o utemeljenju“ i njemu su-pripadne mitove kao feničansku laž u koju moraju vjerovati svi građani, dok politička praksa tu laž oduvijek prozire i u svako- dnevnom je životu nastoji demitizirati ili dekonstruirati. U tome je zapravo sva„draž“ Machiavellijeve i Schmittove političke teorije. Premda čovjek zna da se u svakodnev- nom životu ili praksi neprestano kreće u začaranom krugu mitologije i demitizacije, politika ipak svakodnevno proizvodi konkretne i fatalne učinke. To čovjeka uči opre- zu, ali i zavodi prema cinizmu. Michel de Certeau je u knjizi o vježbanju ili prakticiranju svakodnevnog života 25 ukazao na činjenicu kako je cijela politička teorija 20. stoljeća sustavno zanemarivala pogled ili perspektivu iz koje je na svijet gledao najvažniji junak modernoga doba – tzv. običan čovjek ili „čovjek svakidašnjeg života“. To je onaj Hamvasev nitko, Kafkin i Musilov čovjek bez osobina, Jaspersov i Le Bonov čovjek mase, ukratko, čovjek kojega u svakodnevnom životu, kaže de Certeau, susrećemo kao svakoga i nikoga . Od takvog čovjeka nitko ne očekuje neko osobito junaštvo, nitko ne vidi neki „viši“ smisao u nje- govoj egzistenciji, štoviše, nitko od njega i ne traži bilo kakvu autentičnost. Pa opet, on je najautentičniji junak našega doba. De Certeau svoga junaka ne ocrtava sivim bojama i ne prezire ga s nebeskih vi- sina imaginarne i ohole autentičnosti. Dostojanstvo njegovog donedavno skrivenog junaka svakidašnjeg života temelji se zapravo na istom onom fenomenu na kojem je Wittgenstein u svojim „Filozofskim istraživanjima“ utemeljio značenje svakodnev- 25 Michel de Certeau:„The Practice of Everiday Life“, Universitiy of California Press, Berkeley, 1984.