Nova Istra

457 Goran STARČEVIĆ U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ kovanje mora potisnuti želi li preživjeti neumoljivu vladavinu Spektakla. Baš kao i prokurator Judeje, moderna politika, odvojena od svog etičkog bitka, uzalud nastoji sačuvati čiste ruke, jer čak ni onda kada doista nastoji ostati huma- nom, ona ne smije napustiti teatar okrutnosti koji je sama inscenirala. Da bi se izašlo iz vještičjeg kruga spektakla, potrebno je uložiti napor koji, kako to kaže Lévinas, nadilazi granice same humanosti i ponovno otvara vječno i najvažnije pitanje svake filozofije o ljudskim stvarima – pitanje pravednosti . Da bi se to pitanje uopće moglo postaviti, nužno je prevladati teatralizaciju politike, tj. inscenaciju društvenih od- nosa po uzoru na podjelu uloga u teatru. Istinska pravednost, znao je to i Platon, nadilazi unaprijed zadane društvene uloge. UPRIZORENJE NEJEDNAKOSTI Jedna Derridina rečenica izrečena 1991. godine u intervjuu za Magazine Littéraire , 21 bez obzira na njegovo priklanjanje etici Emannuela Lévinasa, bolje nego ijedna druga razotkriva njegov dug prema Martinu Heideggeru. Derrida u tom razgovoru, posve na tragu Heideggerova predavanja „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“, izjavljuje kako nad istinskimmišljenjem uvijek mora bdjeti nekakvo ludilo . U duhu njegove kasne po- litičke filozofije, jasno je da se to spasonosno ludilo, ako se ono uopće smije prenositi u sferu političkog, zamišlja kao svojevrsna miškinovska naivnost ili pozitivno ludilo politike prijateljstva. Pa ipak, je li odnos politike i prijateljstva doista samorazumljiv kao što to zamišlja Derrida? Pitanje koje se sada postavlja glasi: Kako uopće misliti politiku ako se ona više, baš kao ni filozofija, ne smatra djelatnošću čije se utemeljenje zahtijeva od racija? Štoviše, u ustrojenom ili tehničkom svijetu, sam ratio postaje ograničavajući faktor političkog. U čemu se onda uopće može utemeljiti ono političko? I kakav je uopće odnos politike i mišljenja? Alexis de Tocqueville u oba svoja glavna djela, kako onom o demokraciji u Americi, 22 tako i u razmatranjima odnosa Francuske revolucije i staroga režima, po- litičku znanost razumije kao znanost o demokraciji. Njegove analize eskapističkog duha aristokratske Amerike, birokratskog nagona za centralizacijom kao glavnog ne- prijatelja demokracije u Europi, kao i uzroka planetarne podjele demokratskih druš- tava o kojima piše u završnim poglavljima knjige o Americi, ne mogu se razumjeti bez implicitne pretpostavke od koje polaze sva de Tocquevilleova razmišljanja, tj. uvjere- nja da je teorija i povijest demokracije u svojoj biti teorija slobode. Sloboda je smisao 21 Dostupno u prijevodu Marija Kopića na: http://www.e-novine.com/intervju/intervju-kultu- ra/30995-Neko-ludilo-treba-bdjeti-nad-miljenjem.html 22 Alexis de Tocqueville:„O demokraciji u Americi“, Informator, Zagreb, 1995. Prev. Divina Marion.