Nova Istra

456 U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ Goran STARČEVIĆ o kojoj su već gotovo sve što je doista bitno napisali Marshall McLuhan i Vilém Flusser. Najvažniji problem društva spektakla zapravo je problem njegove estetičke i etičke indiferentosti koja se na koncu manifestira kao sveopća vladavina kiča i izo- stanak težnje prema pravednosti. Tamo gdje se društvo više ne zasniva na pravedno- sti, na koncu nestaje i sama ideja društvenosti. Guy Debord je Spektakl pokušao definirati marksističkom terminologijom po kojoj društvo spektakla u sebi objedinjava sve otuđene društvene snage koje se u svojoj re-prezentaciji povode za kapitalističkom logikom razmjenske vrijednosti. Tako bi se svi etički i politički fenomeni, baš kao i svi problemi suvremene ekono- mije, kulture i umjetnosti, na koncu sveli na aporiju fetišizma robe, tj. na vladavinu idolopoklonstva u kojoj se zrcali fetiški karakter svih pojava koje čine globalni spek- takl suvremenog kapitalizma. Trebamo li iz toga zaključiti da je spektakl pogonsko gorivo kapitala, ili da je kapital pogonsko sredstvo spektakla, zapravo je posve sve- jedno. Rob je na koncu postao roba – to je, za Deborda, jedini smisao i jedina tajna društva spektakla. U sveopćoj indiferenciji, tj. u situaciji u kojoj „sve prolazi“, jer ne postoji više ništa što bismo još uvijek smatrali nenormalnim, nestaje i sam nagon ili volja za pobunom jer, kako kaže Debord, onoga časa kada ekonomija obilja razvije kapacitete za pre- radu te konkretne sirovine i samo nezadovoljstvo postaje roba. 20 Svaka je pobuna unaprijed amortizirana, jer ona se, i prije nego što se dogodi, već naveliko rasprodaje na policama trgovačkih lanaca, kao i na festivalima subverzije pod zastavom neoli- beralizma. Sjajan primjer ovoga fenomena vidjeli smo na posljednjim Olimpijskim igrama na kojima je nekada protestna pjesma „London Calling“ pretvorena u turis- tičku razglednicu, baš kao što se pokret „Occupy Wall Street“ na koncu rasplinuo u TV-sapunicu informativnog programa. Spektakl je, zahvaljujući unifikaciji, tj. svođenju svih ljudskih odnosa na puku glumu ili hipokriziju, na koncu doista prerastao u globalni autopoetički mehani- zam koji je Jean Baudrillard na tragu Lévinasa nazvao rastućom inteligencijom zla. Wolandovski šarm ili paradoksalna privlačnost inteligencije zla, koju je u romanu „Majstor i Margarita“ nenadmašno opisao Mihail Bulgakov, zasniva se upravo na kobnoj amortizaciji svakog poriva za istinskom promjenom, tj. na onom arhetip- skom, pilatovskom konformizmu. Susret Isusa i Poncija Pilata, kao sudbonosni susret etike i politike, iz rimskih se arena nije preselio samo u Staljinovo carstvo, nego on predodređuje cijelo moderno društvo spektakla. Homo eskapist , taj Poncije Pilat našega doba, zarobljen u svojoj estetiziranoj halucinaciji stvarnosti, baš poput Bulgakovljeva Pilata, duboko u sebi još uvijek jasno razlikuje dobro i zlo, ali to razli- 20 „Društvo spektakla“, teza 59.