Nova Istra

455 Goran STARČEVIĆ U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ takla zapravo znači nemogućnost da se istinska etika razlikuje od ideologema kao tvorevina ideologije ili lažnoga morala, kao i nemogućnost konstituiranja politike kao istinskog, a ne virtualnog ili lažnog prijateljstva. Istinsku politiku zamijenila je diktatura političke korektnosti i podobnosti, građanske dužnosti i prava zamijenio je normativizam i kolektivističke floskule o obvezujućem sjećanju i poštovanju svega i svačega, a istinsku kulturu zamijenila je kulturalna politika kao instrument u ruka- ma vladajuće oligarhije i kapitala. Pa ipak najveća je tajna spektakla zapravo ta da iza njegove vladavine, suprotno općem vjerovanju, ne stoji nikakva tajna sila. Spektakularna vladavina privida nema nikakvu svrhu izvan sebe same, jer nesret- na simbioza spektakla i volje za moći na koncu svu društvenu moć stavlja u ruke samoga Spektakla. Mehanizam kojim spektakl postaje jedinim istinskim subjektom politike zapravo je posve providan. Jer svi akteri društva spektakla u svakoj prilici nastoje što bolje„odigrati“ svoje uloge, čak se i njihova realna politička moć na koncu pretvara u moć samoga Spektakla. Predsjednik SAD-a ne može više biti samo pred- sjednik SAD-a nego on mora i odigrati ulogu predsjednika. Gluma ili hipokrizija tako postaje stvarno lice, a lice same stvarnosti postaje naličjem. Sveopća hipokrizija na koncu neminovno uzrokuje realnu društvenu krizu, dok svaka društvena kriza perpetuira hipokriziju. To je vještičja logika vladavine Spektakla. Kako ta logika funkcionira u praksi, pokazuje tragičan slučaj ubojstva dvanae- stogodišnje djevojčice Aleksandre Zec početkom Domovinskog rata u Hrvatskoj. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, prema svjedočenju njegovog tadašnjeg zam- jenika, saznao je za slučaj u kome su tri člana obitelji Zec okrutno ubijena od strane nekih pripadnika paravojnih hrvatskih formacija, ali je odlučio ne procesuirati ubo- jice koji su i sami priznali krivnju, kako se ne bi narušio image mlade države koja je tada započela proces međunarodnog priznanja. Ubojice nikada nisu kažnjene, a za- povjednik njihove jedinice, nakon što je predsjedniku posvjedočio njihov identitet, promoviran je u saborskog zastupnika i ratnoga heroja. Iluzija o demokratičnosti hrvatske države zamijenila je tako samu ideju demokracije, a toleriranje bezakonja pokrenulo je cijeli niz sličnih zločina koji su s vremenom nepovratno kompromitira- li ideju pravne države u Hrvatskoj. Ovaj zločin, kao i podjednako nelegalni i nemo- ralni otkup nekretnina i tvornica koji je započeo upravo pod zaštitom predsjedničke obitelji, paradigmatski je primjer kako rišeljeovska politika „državnog razloga“, ko- ruptivna moć reprezentativne demokracije i globalna vladavina Spektakla, u praksi predstavljaju jedinstveno ili nerazmrsivo klupko u kome se ne zrcali samo koruptiv- na nego i destruktivna uloga moderne politike prema građanskome društvu. Problem politike u doba vladavine spektakla nije toliko u tome što profesionalni političari koji sami po sebi predstavljaju bastardnu pojavu demokracije sada postaju i medijske zvijezde ili glumci, niti je problem spektakla u samoj prirodi medijalnosti