Nova Istra

454 U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ Goran STARČEVIĆ nego zajednica dobrih prijatelja. Prijateljstvo, a ne sam oblik političkoga uređenja, jedini je istinski prosuditelj pravednosti. Tamo gdje nema prijateljstva, a razlike među građanima postaju nepodnošljive, zapravo više nema ni političke zajednice. Upravo zato, Aristotelove posljednje riječi, prema legendi koju je zabilježio i Mon- taigne, glasile su: „ O prijatelji moji, nema prijatelja! “. Aristotelova lamentacija nad sudbinom demokracije kao zajednice prijateljstva, gledamo li na nju iz perspektive društva koje je jedva preživjelo pobunu masa i kr- vave totalitarizme dvadesetoga stoljeća, u prvi se mah čini naivnom u odnosu na upozorenje o teatrokratskom srcu demokracije na koje je od samoga početka upo- zoravao Platon. Proletarizacija svijeta, danas znamo, ne donosi samo trivijalizaciju etičkih i estet- skih vrijednosti, nego i neprestanu opasnost od skliznuća prema nasilju i teroru. Platonova kritika demokracije kao društvenog uprizorenja teatra polazi od pretpo- stavke da je spektator ili gledatelj već i po samoj etimologiji pojma kvaritelj one har- monije društvenih odnosa u koju su vjerovale Platonova i vedantska teorija društve- nih staleža, tj. netko tko nije sposoban za istinsko sudjelovanje u političkom životu. Tek je u građanskoj demokraciji, kao sustavu koji podrazumijeva čovjekovu zrelost za naizmjenično sudjelovanje i promatranje, tj. njegovu sposobnost za naizmjenič- no pokoravanje i vladanje, moguće da onaj koji u jednome času biva promatrač, u drugome postaje akter nekog događaja. Ova izmjenjivost društvenih uloga najveća je politička snaga, ali istovremeno i najveća mana demokracije. Ona je glavni razlog njezine privlačnosti, ali i razlog pogubnoj vladavini općih i pojedinačnih iluzija. Kada danas na tragu Platonove kritike demokracije polisa i Debordove kritike kapitalističkog megalopolisa govorimo o vladavini spektakla, govorimo o društvu u kojemu više ne postoji jasna podjela društvenih uloga, tj. društvu kojim vlada ili vihor neprestanih promjena, ili automatizam neprestane proizvodnje privida. Ova difuzna ili nejasna podjela društvenih uloga najveća je tajna, tj. glavni princip vlada- vine spektakla. Istinska demokracija, baš kao i aristokracija, naime, zahtijeva jasnu podjelu po- litičkih uloga koje poštuju neku svima vidljivu ili uhodanu proceduru. An-arhijska etika demokracije ne znači da je ona istodobno i politika anarhije, jer upravo prin- cip bratstva ili obeskonačenja odgovornosti kakvim ga je opisao Emmanuel Lévinas sprječava njezino skliznuće ili moralni pad„u red koprena i slika“. Društvo spektakla, međutim, nije ništa drugo nego društvo bez temeljnih etičkih principa. Vladavina Iluzije, smatrao je Baudrillard, zasniva se na tome što je integralna stvarnost druš- tva spektakla postala stvarnost u kojoj je posve nestala granica između virtualnog i realnog, jave i sna. U njoj više ne postoji čak ni Iluzija sâma, jer nema načina da se raskrije njezina koprena ili krinka. U etičkim i političkim pitanjima vladavina spek-