Nova Istra

453 Goran STARČEVIĆ U SPOMEN: GORAN STARČEVIĆ gumentom većine. Grčka riječ theates označavala je gledatelja, onoga koji pribiva nekom događaju. Kada gledatelj i sam postaje akterom ili arbitrom nekog događaja, zakoniti poredak stvari u kojemu teatar predstavlja inscenaciju života mijenja se u svoju perverznu suprotnost – život postaje inscenacijom sebe samoga, tj. supstitu- cijom teatra. Kada bi demos ili puk doista bio istinski ili jedini subjekt demokracije, Plato- nova kritika demokracije kao isprazne i neobuzdane vladavine teatra vrijedila bi i u današnje doba, a moderno društvo spektakla ne bi predstavljalo nikakav osobiti skandalon , nego tek logičnu posljedicu kvarenja izvorne zakonitosti, tj. harmonije društvenih staleža na kojoj se zasnivala aristokratska politika preddemokratskoga doba. Kritika demokracije u tom bi se slučaju svela na opravdani kulturalni pesimi- zam koji proizlazi iz kšatrijskog i brahmanskog ressentimenta izraženog u učenju o mračnome dobu ( kali yuga ) čija je vladavina zaslužena i neminovna kazna za uvredu davno zaboravljenih, ali još uvijek taštih bogova. Istinski subjekt demokracije, međutim, gledamo li na demokraciju iz perspektive građanske etike kakvu je u svojoj „Nikomahovoj etici“ i „Politici“ razvio Aristotel, može i mora biti jedino pojedinac kao građanin. Jedino u slučaju kada se u demokra- ciji dosljedno vrši izmjenjivost građana na javnim funkcijama, i to ne u ime vladavine naroda nego u ime građanske etike kao političke vrline pojedinca koji je podjednako sposoban za vladanje i za pokoravanje (to je izvorni smisao Aristotelove sintagme arhein kai arhestai ), demokracija i sama udovoljava osnovnoj ideji svoje vladavine, tj. želji da se prekine pravo ili monopol aristokracije na nasljednu i bespogovornu vladavinu nad društvom u cjelini. U „Nikomahovoj etici“, ponajvećem spomeniku antičke građanske demokracije, Aristotel na jednome mjestu objašnjava odnos između onoga koji živi političkim ži- votom ( bios politikos ) i onoga koji živi životommudraca ( bios theoretikos ). Za razliku od nas današnjih koji sumnjamo čak i u sam pojam istine, Aristotel je razlikovao čak pet načina na koje čovjekova duša spoznaje istinu. Dok su umnost i mudrost bile vezane uz teoriju ili promatranje stvari čija počela ne možemo promijeniti, znanje primjereno onome koji se bavi istinom praktičnoga života i nastojanjem da se una- prijedi zajedničko dobro u političkoj zajednici, nazivalo se razboritošću ili fronezom ( phrónesis ). Jer se froneza ponajprije bavi praktičnim stvarima, nesumnjivo je da njoj pripada ponajveća moć u državi. Ona međutim, upozorava nas Aristotel, nikada ne smije vladati nad samom mudrošću, jer razboritost i ne znači ništa drugo nego vladati u ime mudrosti. Za razliku od svoga učitelja Platona, Aristotel je vjerovao da narod ipak može i sam izabrati dovoljno razborite predstavnike koji će se u svojim odlukama povoditi za savjetima mudrih, jednako kao što je vjerovao da savršeni polis nije ništa drugo